želudačna kila

ZELUDACNA KILA: SIMPTOMI I LECENJE

Zeludacna kila je anatomski poremećaj, koji često ne izaziva nikakve tegobe, ali može uzrokovati simptome koji zahtevaju primenu lekova i specijalnog režima ishrane. Komplikacije, koje se, na sreću, retko javljaju, mogu se sanirati isključivo hirurškom intervencijom.

KOJI SU SIMPTOMI ŽELUČANE KILE

Kako smo već u uvodu rekli zeludacna kila u velikom broju slučajeva ne izaziva nikakve simptome, a na ovaj poremećaj može se posumnjati u slučaju da se jave znakovi refluksne bolesti – gorušica i vraćanje hrane, osećaja pritiska pod grudnom kosti nakon obroka, u ležećem položaju ili prilikom savijanja tela, kada se javljaju lupanje srca i aritmija.

Simptomi zeludacne kile su bol u gornjem delu trbuha koji se širi u leđa pa zatim u ramena i dalje prema vratu, praćen otežanim disanjem, ponekad i gušenjem, može podsećati na simptome infarkta, što uplašenog pacijenta često dovodi kardiologu.

Hijatalna hernija neretko je praćena podrigivanjem, mučninom i povraćanjem, a tegobe koje ukazuju da je bolest poprimila ozbiljniji tok jesu otežano gutanje hrane (pogotovo čvrste), osećaj sitosti već posle nekoliko zalogaja, bol u trbuhu ili iza grudne kosti, krvarenje iz gornjih delova digestivnog trakta koje se manifestuje kao povraćanje krvi (sveže) ili kao katranasta crna stolica i posledično anemijom.

Zeludacna kila je relativno čest poremećaj koji podrazumeva „ispadanje“ tkiva iz normalnog položaja, a taj termin obuhvata i bruh (kilu) – probijanje organa kroz mišićni zid.

KAKO NASTAJE?

Hijatus hernija ili zeludacna kila nastaje kada želudac probije u grudni koš kroz otvor na dijafragmi, na mestu gde jednjak iz grudnog koša prelazi u trbušnu duplju.

U najvećem broju slučajeva javlja se povremeno (rede je stalno stanje), ometajući normalnu funkciju jednjaka i početnog dela želuca, prvenstveno transport hrane, i sprečavanje vraćanja želudačnog sadržaja.

Prema statistikama, od ovog anatomskog poremećaja pati veliki broj ljudi starijih od pedeset godina, mada obolevaju i mlađe osobe, a češće se javlja zeludacna kila kod zena i gojaznih osoba.
KILA NA ZELUCU UZROCI

Razlozi zbog kojih dolazi do slabljenja mišićno-vezivnog tkiva dijafragme i proširenja otvora kroz koji prolazi jednjak još uvek nisu u potpunosti razjašnjeni. Popuštanje tonusa muskulature dijafragme i smanjenje elastičnosti vezivnog tkiva prirodna su posledica starenja, ali nastaju i usled dugotrajno povišenog pritiska unutar trbušne duplje.

Faktori koji doprinose oboljenju kakvo je zeludacna kila jesu i gojaznost (pogotovo ona koja uključuje dosta masnog tkiva u predelu stomaka), fizički napor, udarac u stomak, kašalj, povraćanje,tvrda stolica i  naprezanje prilikom defekacije , trudnoća…

Preporučujemo vam da proverite vaš indeks telesne mase na našoj stranici.

KAKO SE NAJBOLJE DIJAGNOSTIKUJE ZELUDAČNA KILA

Klinički pregled od male je koristi za postavljanje dijagnoze hijatus hernije, ali je značajan zbog isključenja drugih bolesti koje se ispoljavaju na sličan način. Veoma je važan otvoren razgovor sa lekarom, iz kog će gastroenterolog zaključiti kada su nastali i kako su se razvijali simptomi hijatus hernije, da li su tegobe povezane s obrocima i promenom položaja tela, Neophodno je sprovesti sledeće dijagnostičke procedure:

- rendgensko snimanje jednjaka i želuca, s tim što pacijent prethodno mora popiti kontrastno sredstvo (barijum),
- endoskopija gornjeg digestivnog trakta.
- rendgenski snimak pluca i grudnog koša,
- proveravanje funkcije jednjaka (manometrija i pHmetrija).

VRSTE HERNIJA

Zeludacna kila se u medicini klasifikuje na četiri osnovna tipa:

- Tip I, takozvana klizna hijatalna hernija, karakteriše je povremeno probijanje želuca u grudni koš kroz otvor na dijafragmi. Ovo je najčešći oblik želudaćne kile i javlja se u 95% slučajeva.
- Tipovi II, III i IV nazivaju se još i paraezofagealnim kilama, a nastaju kada veći deo želuca, nekada i kompletan organ, kroz otvor na dijafragmi probije u grudni koš.

KAKO SE LECI HIJATALNA HERNIJA

Lecenje zeludacne kile zavisi od simptoma, ali i od starosne dobi i opšteg stanja bolesnika, te drugih, pridruženih oboljenja (posebno kardiovaskularnog sistema i pluća).

Neki pacijenti teško podnose dugotrajno uzimanje lekova koje lekari propisuju za zeludacnu kilu, što takođe u velikoj meri utiče na konačan izbor terapijske procedure.

Hijatus hernija terapija koja se propisuje ukoliko uz ovo oboljenje postoji i GERB (refluksna bolest praćena gorušicom i vraćanjem kiseline u jednjak) ima za cilj maksimalno smanjenje lučenja kiseline u želucu, odnosno poboljšanje funkcije završnog dela jednjaka i želuca.

Danas postoje veoma efikasni lekovi koji kod mnoge bolesnike dovode do momentalnog oporavka . Drugi lekovi koji bi trebalo da poboljšaju funkciju pražnjenja jednjaka i želuca nemaju tako pozitivan simptomatski efekat.

Hirurško lecenje se primenjuje u slučaju velikih hijatus hernija ili onih koje su fiksirane za grudnu duplju, ali i ukoliko kila uzrokuje krvarenje, jer u tom slučaju može dovesti do teške anemije.
   
HIJATUS HERNIJA DIJETA

Prva mera sa kojom se treba lečiti zeludacna kila je svakako sprovođenje specifičnog, rigoroznog dijetetskog režima, koji u kombinaciji s redukcijom telesne težine kod velikog broja bolesnika dovodi do znatnog poboljšanja zdravstvenog stanja.

U nastavku teksta daćemo smernice kakva je ishrana u pitanju. Pre svega, treba uzimati manje, češće obroke i izbegavati konzumiranje hrane četiri sata pre odlaska na spavanje, a ukoliko ste gojazni, obavezna je redukcija telesne težine. Takođe, preporučuje se šetnja nakon obroka i podizanje uzglavlja na kom se spava.

Ne bi smeli da nosite tesnu odeću niti da savijate gornji deo tela prema napred. Preporučuju se danosite abdominalni pojas za kilu, kao i nezaobilazne svakodnevne vezbe za zeludacnu kilu koje će ojačati stomačne mišiće i dijafragmu ,kao i  plivanje i šetnja.

KOMPLIKACIJE SU RETKE ALI OPASNE

Zeludacna kila retko dovodi do komplikacija koje imaju ozbiljnu kliničku sliku i zahtevaju hitno lečenje.:

- Ukleštenje želuca (uvrtanje želuca unutar kile) može uzrokovati poremećaj cirkulacije, a najčešće se manifestuje jakim bolom.
- Gastritis simptomi često prate hijatalnu herniju i mogu izazvati niz komplikacija.Vraćanje kiseline iz želuca nagriza sluzokožu jednjaka i uzrokuje njegovo suženje,što s vremenom dovodi do nemogućnosti uzimanja hrane. Neretko, usled delovanja kiseline, u gornjim delovima želuca formira se čir na želucu čije krvarenje dovodi do teške anemije. U slučaju želudačne kile tipa IV dešava se da se u grudni koš, osim želuca, kroz dijafragmu probije još neki abdominalni organ,što može uzrokovati ukleštenje ili uvrtanje želuca oko svoje ose te izazvati jak bol. Ovo je hitno stanje u medicini i zahteva hitnu hiruršku intervenciju – i radi se operacija hernije.

ZELUDACNA KILA ISHRANA

Savetuje se pet ili vise obroka dnevno, u razmaku od najduže tri sata. Iz jelovnika treba izbaciti masnu, veoma slanu ili kiselu hranu. Izbegavati previše tople ili hladne namirnice posto iritiraju želudac.

Pravilna ishrana kod zeludacne kile je od presudnog značaja za ozdravljenje svakog obolelog,stoga vam ovog puta dajemo spisak namirnica kojeg se trebate pridržavati u dogovoru sa vašim gastroenterologom..

ŠTA KILA NA ZELUCU NE PREPORUČUJE?

Zeludacna kila se pored lekova strogo kontroliše ishranomi nikako se ne preporučuju:testa pržena u ulju, vruć hleb, raž i ovas, punomasno mleko, zreli sirevi, pavlaka, masna, dimljena i žilava mesa, mesne prerađevine, pohovana i pržena hrana, kečap, paprika, pasulj, boranija, masline, kupus, prokelj, luk, konzervisano povrće, šljive, orasi, lesnici, citrusi (limun, pomorandža, grejp), Čokolada, šlag, masni kolači, previše slana hrana, ljuti začini, nana, kafa, gazirana i alkoholna pića..

ŠTA SMEMO JESTI :

Neglazirani pirinač, kukuruz, kuvana pšenica, jogurt, kiselo mleko, mladi sir, belanca, konjsko i živinsko meso, nemasna riba, šargarepa, krompir, celer, spanać, blitva, bundeva, cvekla, tikvice, sveže voće – dinja, kruška, mandarine, trešnje, smokve, grožđe, med, matični mleč, mirodija, peršun, kim, sveže ceđeni sokovi, zeleni čaj, supe, negazirana voda…

hijatalna hernija

Hijatalna hernija

Hijatalna hernija je izbočenje dijela želuca kroz ošit iz njegova normalnog položaja u trbuhu.

Pri pomičnoj hijatalnoj herniji spoj između jednjaka i želuca kao i položaj želuca, koji je normalno smješten ispod ošita, izbočuje se iznad ošita.

Pri paraezofagealnoj herniji spoj između jednjaka i želuca je na normalnom mjestu ispod ošita, ali je dio želuca gurnut iznad ošita i leži pokraj jednjaka.

Uzrok hijatalne hernije obično je nepoznat. Može biti prirođena mana ili posljedica ozljede.
Simptomi

Više od 40% ljudi ima pomičnu hijatalnu herniju, ali većina nema simptoma. Ako se simptomi i pojave, oni su neznatni.

Paraezofagealna hijatalna hernija općenito ne uzrokuje simptome, ali ošit je može uhvatiti ili ukliještiti pa na taj način više nije opskrbljena krvlju. Takvo uklještenje je ozbiljno i bolno stanje koje se naziva strangulacija i zahtijeva hitni kirurški zahvat.

U rijetkim se slučajevima može pojaviti mikroskopsko ili masivno krvarenje iz sluznice oba tipa hernije.
Objašnjenje pojma hijatalne hernije

Hijatalna hernija je nenormalno izbočenje dijela želuca kroz ošit.

Dijagnoza i liječenje

Obično rendgenogrami jasno ukazuju na hijatalnu herniju, premda liječnik mora žestoko pritisnuti na trbuh da se pokaže pomična hijatalna hernija.

Hijatalna hernija obično ne zahtijeva liječenje, ali se liječi bilo koji popratni povrat kiseline. Paraezofagealna hernija se može kirurški popraviti da bi se spriječilo uklještenje (strangulacija).

Hijatalna hernija je vrlo složen zdravstveni problem koji čini poteškoće i mladima i starima nije samo pogrešno shvaćen, nego vrlo često i pogrešno dijagnosticiran.  Kako su njegovi simptomi uglavnom prikriveni, tegobe trpi mnoštvo ljudi diljem svijeta. Sada ga, zahvaljujući savjetima u ovoj knjizi, možete vrlo lako prepoznati i ukloniti, te se pobrinuti za izvrsnu preventivu.

Imate li bilo koju od ovih nabrojenih teškoća, možda patite od sindroma hijatalne hernije. Provjerite!

PROBAVNE TEGOBE
1. Podrigivanje
2. Napuhnutost
3. Osjetljivost u predjelu trbuha
4. Plinovi u crijevima
5. Refluks
6. Štucanje
7. Gubitak i pomanjkanje apetita
8. Slabost
9. Povraćanje
10. Proljev (dijareja)
11. Zatvor (opstipacija)
12. Grčevi kod djece

TEGOBE S DISANJEM I CIRKULACIJOM
1. Ograničena mogućnost dubokoga disanja
2. Stalan umor i iscrpljenost
3. Često gutanje zraka
4. Alergije
5. Suh, nadražujući kašalj
6. Osjećaj punoće na dnu grla
7. Oštra bol ili probadanje u prsnom košu
8. Pritisak u prsnom košu
9. Bol u lijevom dijelu prsnoga koša
10. Žgaravica
11. Pritisak ispod prsne kosti
12. Bol u plućima
13. Ubrzano bilo
14. Nagli porast krvnoga tlaka

TEGOBE S KOSTIMA
1. Bol u lijevom ramenu, u lijevoj ruci, na lijevoj strani vrata
2. Bol u desnom ramenu
3. Bol između lopatica
4. Bol u zglobovima ekstremiteta
5. Bol u čeljusnim zglobovima
6. Bruksizam, škrgutanje zubima u snu
7. Bol u leđima, na određenim mjestima ili cijelom dužinom
8. Glavobolja

 

vitamin b12

B12 nedvojbeno je  jedan od najvažnijih vitamina o kojem se naveliko i često piše. Kako i ne bi kad obavlja tako važne zadaće u organizmu kao što su skrb o kvaliteti krvi, o pravilnom djelovanju živčanog sustava, stvaranju stanica, apsorpciji hranjivih tvari i još mnogo toga. Popis tegoba koje nastaju u slučaju njegova pomanjkanja jako je dug, a također je dug i popis razloga zašto ga često imamo premalo iako ga hranom u tijelo unosimo dovoljno. No možda je najduži popis zdravstvenih tegoba koje bismo mogli spriječiti ili ukloniti s nekoliko mikrograma (milijuntih dijelova grama) toga vitamina.

Što je vitamin B12?

Vitamin B12 ima u osnovi molekulu kobalta, pa otuda i njegovo ime – kobalamin. U hrani i u dodatcima prehrani pojavljuje se u trima različitim kemijskim oblicima. Tako je u dodatcima prehrani najčešći oblik cijanokobalamin, zbog čega se često, nepravedno, vitamin B12 tako i naziva. Zabrinutost u vezi s uporabom velikih doza uglavnom se pojavljuje zato što sadržava otrovni cijanid. Moramo istaknuti da povišenu razinu cijanida imaju pušači, jetreni bolesnici ili oni s metaboličkim poremećajima povezanima s razgradnjom cijanida. Njima bi visoke doze cijanokobalamina mogle uzrokovati teškoće. Cijanokobalamin je kontraindiciran i kod vrlo rijetke Leberove bolesti, pa se u tom slučaju preporučuju drugi oblici B12. Znanstvenici danas  ističu da je taj oblik B12 najmanje učinkovit. Naime, korisniji je hidroksokobalamin koji se često  rabi kao lijek kod predoziranja cijanidom. Najbolji oblik vitamina B12 jest metilkobalamin zato što je jedini fiziološki aktivan i može proći krvno-moždanu barijeru, a nalazi se u krvnoj plazmi, cerebralno-spinalnoj tekućini i u tekućem dijelu citoplazme. Metilkobalamin ne sadržava ni jednu opasnu tvar, a u tkivima se zadržava gotovo tri puta dulje od cijanokobalamina. Cijanokobalamin se u tijelu najprije mora transformirati u metilkobalamin kako bi ga organizam odmah upotrijebio. To su razlozi da znanstvenici  preporučuju metilkobalamin i on je danas zlatni standard.

Posebnost vitamina B12 je u njegovoj ponovnoj apsorpciji u procesu metabolizma (reapsorpcija). Organizam ga tijekom metabolizma troši vrlo malo, pa se višak ponovno apsorbira u tijelo. To je razlog da taj vitamin ne trebamo uzimati godinama – sedam ili čak deset, naravno pod uvjetom da imamo dovoljne zalihe te zdravu probavu i metabolizam. Pretpostavlja se da većina zdravih odraslih ljudi ne bi smjela imati posljedice zbog nedostatka vitamina B12 čak ako ga uopće, ni u jednom obliku, tri godine ne bi unosili u organizam.

Zašto je koristan B12?

Bez obzira na to koliko imate godina i kakve su vaše prehrambene navike, obratite pozornost na simptome koji mogu biti posljedica nedostatka vitamina B12. Ako se osjećate umorno, depresivno, imate znakove slabokrvnosti, demencije, probleme sa živcima ili bilo koju drugu kroničnu (u prvom redu autoimunu) bolest, pomislite na B12 te od liječnika zatražite mjerenje njegove razine.

U knjizi Što ako je kriv vitamin B12? autori nabrajaju mnoge probleme povezane s nedostatkom tog vitamina. Pitaju se jesmo li svjedoci epidemije pogrešnih dijagnoza zbog neznanja o posljedicama zbog nedostatka B12 i zato što malo znamo o njegovoj korisnosti. Tvrde da je trenutačna preporuka dnevnog unosa preniska i ne osigurava potrebnu količinu toga vitamina. Navode i bezbrojne dokumentirane pogrešne dijagnoze umjesto samo jedne – pomanjkanja vitamina B12. Također ističu da liječnici o tom problemu premalo znaju i da se o svim posljedicama u slučaju nedostatka toga vitamina moramo najprije sami informirati. 

Kod kojih bismo tegoba morali pomisliti na vitamin B12? Autori su simptome podijelili u nekoliko skupina. 

1. Neurološki simptomi zbog nedostatka vitamina B12: 

parestezija (utrnulost, bockanje, peckanje), slabost u nogama, rukama i torzu, tegobe s ravnotežom i kretanjem, nestabilan ili nenormalan hod – padovi, omaglica, smetnje vida, zbunjenost/gubitak orijentacije, zaboravljivost, gubitak pamćenja, demencija, poremećaji okusa/mirisa, podrhtavanje, nemirne noge, jaki grčevi u rukama i nogama, oslabljen osjećaj vibracije, oslabljen osjećaj za ravnotežu, oslabljena fina motorička koordinacija, grčenje mišića, abnormalni refleksi, paraliza, nemogućnost kontroliranja mokrenja ili stolice, impotencija i depresija. 

2. Psihijatrijski simptomi zbog nedostatka vitamina B12: 

bezvoljnost, razdražljivost, paranoja, manija, halucinacije, nasilno ponašanje, psihoze, promjena osobnosti i postporođajne depresije/psihoze. 

3. Hematološki simptomi u slučaju nedostatka vitamina B12: 

anemija, leukopenija, ovalociti, makrocitoza (ne uvijek), trombocitopenija, abnormalno nizak broj retikulocita, hipersegmentirani neutrofili, anisocitoza, poikilocitoza, pancitopenija i Howell-Jollyjeva tijela.

4.   Ostali simptomi kod nedostatka vitamina B12: 

umor, opća slabost, nedostatak energije, bljedilo, gubitak težine, vrtoglavice, ortostatska hipotenzija, nesvjestica, padovi, zujanje u ušima, otežano disanje kod fizičkih napora, tahikardija, hepatomegalija, splenomegalija, gubitak apetita, anoreksija, upala jezika/glositis, zatvor, proljev i prerano sijeda kosa.

5.     Simptomi u slučaju nedostatka vitamina B12 kod dojenčadi i djece: 

zaostajanje u razvoju, apatičnost, razdražljivost, hipotonija, slabost, drhtanje, nekontrolirani pokreti, konvulzije, ataksija, anoreksija, spori rast, sporo debljanje, spori rast glave, zaostajanje u socijalizaciji, slabe motoričke vještine, zaostajanje u jezičnim vještinama, problemi u govoru, niži kvocijent inteligencije, mentalna retardacija, anemija i makrocitoza (ali ne uvijek). 

Ovaj popis mogućih znakova u slučaju nedostatka vitamina B12 ne može se koristiti za postavljanje dijagnoze. Naime, nije nužno da je uzrok svakoga od navedenih simptoma manjak vitamina B12, ali je vrlo vjerojatno. Ako imate neki od ovih simptoma, osobito ako su jače izraženi ili ih je više, zatražite od svojeg liječnika pretragu kojom se određuje razina vitamina B12. Ako su vrijednosti u granicama normale, posebice ako su blizu donje granice, razmislite je li vaša doza dovoljna! 

Kako dobivamo B12?

Specifičnost vitamina B12 jest da ga ne sintetiziraju ni biljke ni životinje, nego samo određene bakterije. Biljojedi zadovoljavaju svoje potrebe tako što jedu hranu s bakterijama koje u tijelu proizvode B12. Mesojedi ga dobivaju dovoljno iz mesa drugih životinja. 

Za suvremenog čovjeka izvor vitamina B12 jest hrana životinjskog podrijetla (jetra, meso, mlijeko, jaja). Biljke ne sadržavaju taj vitamin, ali od tog pravila, prema nekim stajalištima, odstupaju neke  vrste algi ili fermentirani proizvodi od soje (tempeh, tofu...) za koje je u mnogobrojnim studijama dokazano da je riječ o vitaminu koji simulira djelovanje B12. Smatra se da od takvog analognog vitamina nema koristi, a u pojedinim studijama istaknuto je čak da remeti apsorpciju pravoga B12. Znanstvenici upozoravaju da se ne treba oslanjati na takve izvore vitamina B12 i da je vrlo važno uzimati biološki aktivni oblik.

Vitamin B12 točka je ideološkog diskursa je li čovjek po prirodi svejed ili biljojed. Svejedi se koriste nedostatkom vitamina B12 u biljkama kao ključnim dokazom da je čovjek svejed i da zbog opstanka mora jesti meso. Naravno da takva mišljenja financijski i medijski podupire  prehrambena industrija koja svoje proizvode promovira kao jedini, nezaobilazni i nezamjenjivi izvor vitamina B12 i plaši kupce velikim posljedicama u slučaju da ne konzumiraju proizvode životinjskog podrijetla. S druge strane, postoje dokazi da bakterije u čovjeku proizvode B12, ali problem je što to čine najviše u debelom crijevu, a tijelo ga apsorbira iz tankoga, pa od toga nemamo mnogo koristi. Korištenje pakirane ili prepakirane (mrtve) hrane, opsjednutost higijenom i neprirodno sterilizirani okoliš glavni su uzroci zbog kojih suvremeni čovjek ne može zadovoljiti potrebe za tim vitaminom. Zbog takve prehrane i načina života apsorpcija toga vitamina znatno je lošija, što znači da su potrebe za dnevnim količinama veće negoli u društvu u kojemu se gotovo ne konzumira hrana životinjskog podrijetla, ali ljudi žive u prirodnim sredinama u kojima su svakodnevno u doticaju s bakterijama pa je i njihov unos čest. Tamo gotovo da nema nikakvih znakova o nedostatku vitamina B12.

U postojećim okolnostima osobno se zauzimam za praktično uklanjanje nedostatka tog vitamina i to tako da koristi imaju svi – i vegani i svejedi. Ne preporučujem nikakve rizike za zdravlje zbog ideoloških stajališta. Činjenica je da hrana bogata vitaminom B12 sadržava mnoge štetne sastojke i da prisutnost toga vitamina ne bi trebala biti razlog da se jede ono što nam u cjelini šteti jer upravo ta hrana uzrokuje tegobe koje remete ili sprječavaju pravilnu apsorpciju B12 (autoimune bolesti, gastrointestinalne tegobe i dr.) Zdravstvene prednosti kod konzumacije hrane na biljnoj bazi tako su velike da bezbroj puta nadmašuju maleni trud potreban za dodatni unos B12 u obliku dodataka prehrani. Vitamin B12 kao dodatak prehrani vrlo je jeftin. Rizici u slučaju njegova nedostatka jako su ozbiljni, a očekivana korist od dobre opskrbljenosti tako je velika da se treba potpuno zanemariti nekoliko kuna izdvojenih svaki mjesec za B12.

Zašto često nedostaje B12?

Časopis American Journal of Clinical Nutritition objavio je rezultate istraživanja u kojemu je sudjelovalo tri tisuće osoba, a kod 40 posto njih otkriven je nedostatak B12. No kako je među njima bilo zanemarivo malo vegana, odnosno vegetarijanaca, to znači da je manjak toga vitamina opći problem, ili drugim riječima, konzumacija hrane životinjskog podrijetla ne osigurava uvijek dovoljnu količinu toga vitamina. Ako se trenutačna dopuštena donja granica normalne razine B12 udvostruči, kako predlažu stručnjaci, znatno će se povećati postotak osoba s detektiranim nedostatkom toga vitamina. 

Kako je moguće da uzimamo dovoljno vitamina B12, a u tijelu ga imamo premalo?

Jedini logični zaključak jest nemogućnost našeg tijela da iz hrane apsorbira dovoljno toga vitamina. Procjenjuje se da organizam apsorbira samo oko jedan posto cjelokupnog unosa B12.

Upravo zbog toga najčešće stariji ljudi imaju premalo toga vitamina jer nemaju dovoljno želučane kiseline potrebne za apsorpciju. Razlozi su mnogobrojni – od prirođenih grešaka u metabolizmu B12 do različitih tegoba sa želucem. To su, osim već spomenutog nedostatka želučane kiseline, djelomično ili potpuno uklonjen želudac, ugrađena želučana premosnica zbog mršavljenja, bakterija Helicobacter pylori, hijatalna hernija i ostalo. Slabu apsorpciju uzrokuju i tegobe s crijevima kao što su celijakija, Chronova bolest, divertikulitis, uklonjen dio crijeva i slično, te nepravilan rad gušterače.

Razlozi za premalo B12 u tijelu su poremećaj prehrane, pothranjenost, neprimjerena hrana, alkohol, pušenje itd. Važan razlog za manjak toga vitamina jest i sve češće korištenje lijekova koji smanjuju izlučivanje želučane kiseline ili smanjuju njezinu učinkovitost (antacidi), ali i niz drugih medikamenata (pojedini lijekovi za dijabetes, kontracepcijske pilule itd.) Pretpostavlja se da će osobe s takvim i sličnim problemima, a starije su od 50 godina, najvjerojatnije imati manjak  vitamina B12. Znatan rizik da im nedostaje, ili će im nedostajati vitamin B12, imaju vegani, vegetarijanci, makrobiotičari, zagovornici sirove hrane i svi ostali koji na svojem jelovniku nemaju hranu životinjskog podrijetla.

Sve češći manjak B12 kod vegana može se pripisati sljedećem: 

– mnogi vegani ne jedu hranu životinjskog podrijetla uglavnom zbog etičkih razloga i mnogi od njih zdravi su i ne zabrinjava ih  način prehrane. Promišljen prijelaz na bilo koji drugačiji način prehrane zahtijeva prikupljanje korisnih informacija, a to vrijedi i za vegane. Zdravo se hraniti ne znači samo da se ne jede hrana životinjskog podrijetla. 

– za veganstvo se zbog zdravstvenih razloga najčešće odlučuju teško oboljele osobe kod kojih je već poremećena apsorpcija B12, pa bi ga ionako nedostajalo bez obzira na način prehrane.

Koliko nam treba vitamina B12?

Odrasla osoba ima u tijelu od dva do pet miligrama (miligram = tisuću mikrograma) vitamina B12 i to pretežno u jetrima (oko dvije trećine), a ostatak u mišićima. Na dan su nam potrebna otprilike 2,5 µg tog vitamina koji se ponovno apsorbira uglavnom u tankom crijevu. Iz tih su podataka znanstvenici zaključili da zalihe vitamina B12, ako je metabolizam normalan, mogu dostajati najmanje deset godina. Uzimajući u obzir to da je apsorpcija kod većine ljudi nepotpuna i da je nemoguće za svakog pojedinca ustanoviti točnu zalihu i brzinu apsorpcije toga vitamina, kao neka sigurna granica određeno je razdoblje od tri godine. Treba napomenuti da su zalihe vitamina B12 kod djece manje, pa je potrebno pobrinuti se za dodatni redoviti unos, prije negoli kod odraslih.

Preporučen dnevni unos izveden je iz jednostavne logike – koliko potrošiš, toliko dodaš. To je točno samo u slučaju iznimno visoke stope apsorpcije. Trenutačni službeni prijedlog za dnevni unos vitamina B12 takav je da bi svejedi s normalnom apsorpcijom trebali zadovoljiti svoje dnevne potrebe, ali samo ako nemaju neki gastrointestinalni poremećaj ili neku već navedenu bolest. Trudnice i dojilje trebaju više B12. U Hrvatskoj Pravilnik o dodatcima prehrani propisuje da je preporučena dnevna doza u dodatcima prehrani za odrasle 2,5 µg, a najviše 9 µg, a za trudnice i dojilje 3,5 i 4 µg.

Svi oni s teškoćama u apsorpciji vitamina B12, trebaju znati da je moraju unijeti mnogo više toga vitamina kako bi tijelo apsorbiralo potrebnu količinu. Ako organizam apsorbira samo nekoliko postotaka preporučenoga dnevnog unosa, tada nije teško izračunati da je potreban mnogo veći  dnevni unos nego što je to predviđeno propisima. 

Određivanje tako niskoga dnevnog unosa ne može se opravdati ni strahom od eventualne  hipervitaminoze ni financijskim opterećenjem. Stoga ugledni stručnjaci savjetuju podizanje doze preporučenoga dnevnog unosa za 400 µg, mnogi čak i za 1000 µg na dan, što ne predstavlja nikakav rizik za zdravlje, a uz zanemarive troškove mogu se spriječiti ozbiljne bolesti i uštedjeti mnogo novca za njihovo liječenje.

U slučaju velikoga nedostatka ili dijagnosticirane bolesti, preporučuje se visoka koncentracija vitamina B12 – 2000 µg i više u obliku injekcija. Kod takvih slučajeva korisno je surađivati s liječnikom koji će savjetovati treba li uzimati i ostale vitamine, posebice folate (folna kiselina) koji s B12 djeluju u sinergiji. Previsoka razina jednoga može prikriti manjak drugoga vitamina. Prirodni izvor folata je tamnozeleno lisnato povrće, mahunarke i mnogobrojno voće, a često se i dodaje u hranu, primjerice, u pahuljice. Kod osoba koje konzumiraju mnogo folne kiseline moguć je prikriveni nedostatak vitamina B12.

Kod svih vitamina i minerala važno je znati koliko se vitamina dnevno unosi u organizam. Uzimanje različitih multivitaminskih preparata može uzrokovati neusklađenost ili čak predoziranje. Naime, ponekad se nekim osnovnim namirnicama dodaje, primjerice, vitamin B12, a možda smo ga već unijeli u organizam energetskim ili vitaminskim napitcima, multivitaminskim tabletama ili kapsulama, dodatcima s imenom B-kompleks koji također sadržavaju B12 ili kao zaseban dodatak prehrani. 

U literaturi postoje različita mišljenja o načinu uzimanja vitamina B12. Još uvijek je najčešći oblik cijanokobalamin u obliku tableta ili kapsula. Posljednjih godina sve su češći dodatci prehrani koji sadržavaju metilkobalamin, što se svakako više preporučuje. Iznimno je važno odabrati biološki aktivan oblik. Umjesto tableta ili kapsula koje nepotrebno opterećuju probavni sustav i metabolizam pa ih starije osobe teško ili uopće ne mogu uzimati, najbolji je oblik oralni sprej. Raspršivanje pod jezik uglavnom ne opterećuje probavni sustav i metabolizam, nego ih zaobilazi i ide izravno u krv. Tako izbjegavamo utjecaj štetnih čimbenika na apsorpciju vitamina B12 u probavno-metaboličkom procesu.

Vitamin B12 je topljiv u vodi, te nema opasnosti od predoziranja.

Iz knjige Ivan Soče: HIPOKRAT JE BIO KUHAR - putevi iz medicinskih i prehrambenih zabluda.

voda liječi

TAJNA DUGOVJEČNOSTI JAPANACA: Voda liječi svaku bolest

Da je zdravo piti vodu svima je odavno poznato. Voda je izvor života i neophodna je za obavljanje svih funkcija u organizmu.

Bez nje se ne može ni zamisliti krvotok, funkcionisanje bubrega, mozga, crijeva, mišića, nervnog sistema, razmjena materija, regulacije tjelesne temperature, pravilan rad zglobova i koštanog sistema, eliminisanje štetnih materija iz organizma. Jasno je da bez vode nema života.

Voda ne samo da gasi zeđ, već djeluje lekovito, čisti organizam i otklanja negativnu energiju. Često tuširanje a naročito plivanje otklanja posledice stresa, opušta mišiće i nerve i oslobađa nas negativne energije. Čak postoji verovanje da uklanja i magiju, uroke i slično.

Japanska tradicionalna medicina preporučuje da se voda pije odmah nakon budenja i to u ljekovite svrhe, a naučna ispitivanja potvrđuju delotvornost ove navike. Japansko lečenje vodom daje dobre rezultate u lečenju mnogih oboljenja. Primenjuje se za lečenje meningitisa, dijabetesa, gastritisa, glavobolje, astme, bronhitisa, artritisa, epilepsije, bolova u tijelu, srčanih smetnji, masnoće u krvi, oboljenja bubrega i mokraćnih puteva, dijareje, povraćanja, zatvora, hemoroida, bolesti očiju, uha, grla i nosa, materice, menstrualnih poremećaja, pa čak i raka.

Kako se liječiti vodom

Prema japanskoj metodi, lecenje vodom treba sprovoditi na sledeći način. Ujutru, pre pranja zuba, treba popiti četiri čase po 160 ml vode, znači ukupno 640 ml. Nakon toga 45 minuta ne treba ništa ni jesti ni piti. Posle toga normalno doručkovati pa naredna 2 sata ne jesti ništa.
Ova vrsta lečenja nema negativnih efekata i dobro je (osim lečenja), praktikovati je čitavog zivota u cilju očuvanja dobrog zdravlja i kondicije.

Pri tom i nikada ne treba piti hladnu, već vruću vodu. Hladna voda zbija masnoce unete hranom i tako dolazi do usporavanja varenja, oštećenja crevnih resica i pojave gojaznosti.

Dužina tretmana vodom za određene bolesti

1. povišen krvni pritisak (30 dana)
2. dijabetes (30 dana)
3. gastritis (10 dana)
4. zatvor (10 dana)
5. tuberkoloza (90 dana)
6. rak (180 dana)
7. osobe koje boluju od artritisa, ovu terapiju mogu da sprovode samo tri dana u prvoj nedelji, a nakon toga svakodnevno

Japanci su najdugovečniji narod na planeti a 2008. godine u Japanu je bilo regostrovano preko 33.000 ljudi starijih od 100 godina!

Iste godine pehar za proslavu stotog rođendana u Japanu primilo je čak 19.769 Japanaca.

tajne dugovječnosti

Tajne dugovječnosti: Zdrava hrana i harmonija vode do stote!

Nije tajna da ljudi danas žive daleko duže nego ranije. Ulazak u šestu ili sedmu deceniju više nije tako dramatičan kao što je bio nekada u prošlosti.
Kvalitet života dosta doprinosi dugovječnosti. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), najdugovječniji su svakako Japanci. Bolji standard, duži život Na drugom mjestu su mediteranske nacije, ali i nacije Dalekog istoka. Na vrhu liste su svakako i zemlje koje imaju visok standard i kvalitetne sisteme zdravstvene zaštite.

Govoreći o tajnama dugovječnosti, onda na to utiče više faktora. Ipak, svi su složni u jednom, a to je da dugovječnosti doprinose životne navike određenog pojedinaca, ali i okruženje u kojem živi u tzv. trećem dobu.

Dakle, Japanci su najpoznatiji po dugovječnosti. Prema podacima SZO, veliki procenat Japanaca koji pređu 60. godinu najvjerovatnije će doživjeti čak 86 godina, što je daleko iznad svjetskog prosjeka. Više od četvrtine Japanaca trenutno je starije od 64 godine, a u zajednicama poput Okinave taj prosjek starosti prelazi sva očekivanja.

Na Okinavi živi najveći broj stogodišnjaka u svijetu. Džon Berd, jedan od direktora pri SZO, kaže da je za dug vijek Japanaca zaslužan njihov način života: "Svakako, dugovječnost je rezultat japanske tradicionalne ishrane.Njihova ishrana podrazumijeva dosta svježe ribe, povrća u kombinaciji sa malim procentom mesa i zasićenih masti. Međutim, i ta ishrana se mijenja s obzirom na sve brži način života, tako da tajna japanske dugovječnosti nije samo u ishrani."

Efikasan sistem zdravstvene zaštite Takođe, Japanci imaju nešto veoma bitno u svom načinu života, a to je da su skloni da kada ih nešto muči, oni identifikuju problem i nastoje da ga riješe, pa se tako odnose prema svemu - od najjednostavnije prehlade pa do povišenog krvnog pritiska. "Japanci su fizički aktivni i u starosti.

Dosta šetaju, dosta vremena provode u prirodi, a uz sve to treba napomenuti veoma dobar i efikasan sistem zdravstvene zaštite", kaže Berd. Sara Harper, profesorka gerontologije sa Univerziteta Oksford, navodi i neke druge razloge japanske dugovječnosti.

Japanci žive u društvu koje promoviše porodicu kao osnovni stub postojanja, a nastoje da se oslobode stresa bilo kroz fizičku aktivnost ili kulturne aktivnosti. Takođe, nejednakost u japanskom društvu nije toliko izražena kao u drugim zemljama, tako da svi stanovnici uživaju u benefitima koje im obezbjeđuje njihova država.

Mediteranska dijeta Jedna od regija koje su takođe poznate po dugovječnosti jeste i južna Evropa, gdje se ljudi takođe zdravo hrane. "Naravno, poznata je ta mediteranska dijeta, koja je veoma zdrava. Naime, čak i ako se ljudi počnu hraniti i u kasnijim godinama života, opet mogu osjetiti pozitivne strane te ishrane. Dakle, malo vina, svježeg povrća, maslinovog ulja i veoma malo mesa je nešto na čemu ti ljudi žive već vijekovima", kaže Harperova.

Najbolji dokaz efikasnosti mediteranskog načina ishrane može se vidjeti u dužini života u Italiji, Španiji i Francuskoj, gdje oni koji pređu 60. godinu života vrlo lako mogu doživjeti i 85.  "Naravno, ovom načinu ishrane pogoduje i izuzetno blaga klima koja vlada u ovim krajevima.

U zemljama gdje su zime oštre, a ljeta kratka daleko je teže održati zdrave navike jer su ti ljudi primorani da unose hranu veće energetske vrijednosti, te daleko manje provode vremena vani", kaže Berd. Životne navike I Izrael ima prilično dugovječne stanovnike pa tako i tamo mnogi dožive 85. godinu života. I njihova dugovječnost se može pripisati zdravom načinu života.

Ono što je specifično za Izrael jeste da imaju izuzetan osjećaj pripadnosti i njima je porodica veoma važna, tako da i taj harmoničan porodični život, bez trzavica, svakako pozitivno utiče na dugovječnost. Ono što je primjetno za druge zemlje sa visokim procentom dugovječnih ljudi jeste da se radi o relativno bogatim zemljama, sa visokim standardnom života.

Tako je primijećeno da ljudi u Singapuru, Monaku, Andori, Australiji, Kanadi, Luksemburgu, Novom Zelandu i Švajcarskoj imaju daleko duži životni vijek od ostatka svijeta. "Zemlje poput Monaka su zemlje koje su bogate, a istovremeno imaju dosta onih koji su došli sa strane. Dakle, ti ljudi koji emigriraju u zemlje poput Monaka sa sobom nose i svoje životne navike.

Dakle, čak i oni Evropljani koji su emigrirali u Kanadu ili Novi Zeland sa sobom donose neke zdrave životne navike, a ako svemu tome dodamo visok životni standarad i život bez stresa, onda možemo reći da su to najveće tajne njihove dugovječnosti", kaže Harperova.

Generalno, ljudi u bogatim zemljama, gdje klasne razlike nisu izražene, daleko duže žive nego u ostatku svijeta.

"Evo, za to je možda najbolji primjer Singapur, gdje imate veoma mali broj siromašnih. Dakle, riječ je o bogatoj zemlji, gdje penzioneri i u starosti mogu sebi da obezbijede sve što im je potrebno za jedan zdrav način života, koji garantuje dugovječnost", kaže Berd.

funkcionalna hrana

Neke namirnice imaju veću i značajniju nutritivnu vrednost od drugih, odnosno sadrže materije koje posebno doprinose zdravlju. Termin funkcionalna hrana, usvojen je u Japanu pre tridesetak godina

U skladu sa trendom zdrave ishrane i zdravih životnih stilova, na funkcionalnu hranu se posebno obraća pažnja tokom poslednjih decenija. Dokazano je da ona utiče na opšte dobro stanje organizma, deluje preventivno na pojavu mnogih oboljenja i usporava proces starenja.

Moćne fitohemikalije i antioksidansi

Fitohemikalije koje se nalaze u raznim vrstama voća i povrća, predstavljaju hemijske komponente sa izuzetnim biološkim značajem. Ima ih u žitaricama, u mnogim začinskim biljkama (peršun, luk, beli luk, đumbir). Fitohemikalijama su bogati proizvodi od soje – semenke od soje, tofu sir, tempeh (vrsta kolača od soje), miso supa (semenke soje i drugi sastojci), nezrele semenke soje u ljusci (edamame). Upotreba soje karakteristična je za kuhinje mnogih azijskih zemalja, a njeno redovno konzumiranje znatno umanjuje nivo holesterola u krvi. Više različitih vrsta fitohemikalija sadrži svo zeleno povrće – spanać, kelj, zelje, blitva, brokoli, zatim žitarice poput ovsa i orašasti plodovi.

Antioksidansi su hemijski sastojci koji se nalaze u mnogim namirnicama – molekuli sposobni za inhibiciju oksidacije drugih molekula. Oni stvaraju pozitivne hemijske reakcije u ljudskom  organizmu, štite ćelije i tkivo od slobodnih radikala, nestabilnih molekula koji mogu da promene ćelijsku strukturu. Antioksidansi deluju preventivno i lekovito, čuvajući organizam na duže staze.

Super hrana

Izvori Omega 3 kiselina

Omega 3 masne kiseline smanjuju nivo triglicerida, masnoća u krvi, i holesterola, kao i rizik od pojave srčanih bolesti. Ove kiseline telo ne proizvodi i neophodno je redovno ih uzimati putem hrane. Glavni i najkvalitetniji tip Omega 3 masnih kiselina nalazi se u mesu kvalitetnih morskih riba – lososa, skuše, haringe, sardele, sardine i tune. Važan izvor Omega 3 masnih kiselina nalazi se i u morskim algama, popularnoj superhrani koja  je redovno na meniju Kineza i Japanaca.

Probiotici

Za dobar rad sistema organa za varenje preporučuju se  probiotici – korisne bakterije koje održavaju balans između korisnih i štetnih bakterija u organizmu. Mnogi jogurti se obogaćuju probioticima, ali i ukiseljeno povrće i proizvodi od soje.

Probiotici deluju preventivno na sve gastro tegobe i umanjuju rizik od pojave patogenih mikroorganizama. Probiotske kulture takođe utiču i na jačanje imuniteta. Jogurti osnaženi probioticima i često obogaćeni mnogim vitaminima, višestruko su korisni i podižu nivo sposobnosti organizma da  odoleva infekcijama.

Jogurt, mleko, kao i sokovi od pomorandže, često se dodatno obogaćuju kalcijumom, važnim za zdravlje kostiju. Dodaje se često i vitamin D, važan za resorpciju kalcijuma.

Vino i čaj

Sok od grožđa i crno vino sadrže resveratrol, komponentu  koja utiče na zdravlje srca i prevenciju srčanih oboljenja i tegoba. Resveratrol štiti i od  dijabetesa i gojaznosti. Stručnjaci preporučuju jednu čašu crnog vina dnevno, ili običan sok od grožđa.

Zeleni i crni čaj su poznati izvori antioksidanasa, napici sa više blagotvornih svojstava. Oni  deluju pročišćavajuće na čitav organizam, utiču na umanjenje holesterola i krvnog pritiska, dobri su za probavu, utiču na lakše regulisanje telesne težine.

Bobičasto voće

Jagode, maline, i svo bobičasto voće (borovnice, ribizle, kupine, brusnice) su značajan izvor vitamina, i voće koje u svojoj strukturi sadrži značajna hemijska jedinjenja. Poznata su, istraživana i dokazana, višestruka korisna dejstva svih bobica na ljudsko zdravlje.

Tako jagode sadrže flavonoide – antocijanine  i kalijum. Ova jedinjenja u ljudskom organizmu dobro deluju na zdravlje kardiovaskularnog sistema, i utiču na održavanje optimalnog krvnog pritiska. Dokazano je da jagode imaju i antikancerogena svojstva, kao i maline. Maline su korisno voće u borbi protiv virusa, a utiču i na snižavanje nivoa šećera u krvi. Izvori antioksidanasa su trešnje, ribizle, borovnice. Borovnice su višestruko korisna namirnica na listi funkcionalnih – deluju preventivno na degenerativne procese u ćelijama, štite sinapse (prostor između nervnih ćelija).

b12 - dilema vegana

Kad pokušate da dobijete pouzdane informacije da li postoje biljni izvori vitamina B12, videćete da se mišljenja dosta razlikuju. Zvanični stav medicine je - da ne postoje. Da li to znači da se vegani (oni koji konzumiraju isključivo biljnu hranu) izlažu riziku od manjka ovog vitamina?

Pitanje vitamina B12 se za one koji konzumiraju meso uopšte ne postavlja - meso je odličan izvor ovog vitamina.

Ovo pitanje nije goruće ni za vegetarijance koji koriste mleko, mlečne proizvode i jaja, jer se ovi produkti, na listi USDA koja izvorima daje odrednice "odlični", "vrlo dobri" i "dobri", smatraju "dobrim" izvorima vitamina B12. Dakle, ako ste laktovegetarijanac, ili lakto-ovo vegetarijanac, uglavnom nemate razloga da brinete oko vitamina B 12.

Dileme počinju ako želite da se hranite isključivo veganski, odnosno, da iz ishrane isključite sve namirnice životinjskog porekla.
Mnoge pristalice veganske ishrane navode da je dokazano da su šitake gljive, tempeh, miso i alge izvori vitamina B 12.
Ipak, preovlađujuće mišljenje u medicini je da ne postoje dovoljno dobri biljni izvori vitamina B 12. Ovo mišljenje naći ćete čak i na sajtu najstarijeg udruženja vegana, britanskog Vegan Society.

Šitake
Prema istraživanjima japanskog naučnika dr Kisakua Morija, sa Japanskog instituta za proučavanje pečurki, prevashodni hemijski konstituenti šitake gljiva su i polisaharidi, ertidanen, proteini, masne kiseline i vitamini D, B2  - i vitamin B 12.
Autori članka o šitake gljivama objavljenog u Američkom žurnalu poljoprivredne hemije takođe navode da šitake gljive sadrže i vitamin B 12. 1
Da šitake sadrže vitamin B 12, po tvrđenju iznetom u radu Chang, S.T. and Miles, P.G. 1984, naveo je i prim. dr Dušan Živić u svojoj popularnoj emisiji "Tajne hrane."

Ali, istovremeno, na sajtu Američkog ministarstva poljoprivrede, koji ima apsolutno najdetaljniju bazu podataka o sastavu svih mogućih namirnica, navodi se da šitake gljive ne sadrže vitamin B 12.

Stvar je u tome što je u medicini trenutno preovlađujuće mišljenje da vitamin B12 koji se nalazi u šitake gljivama predstavlja neaktivni oblik i da se on ne može iskoristiti u organizmu. Kada se meri aktivan oblik, sve već pomenute namirnice (šitake, tempeh, miso...), zaista sadrže supstancu veoma sličnu vitaminu B12, ali ne sadrže stvarni vitamin B 12 u njegovom aktivnom obliku (Herbert V. Vitamin B12: Plant sources, requirements, and assay. Am j clin nutr 1988;48:852-858.)

Tempeh, miso, alge
Na slici na početku ovog članka vidite tempeh, miso i alge koje zagovornici veganske ishrane često navode kao pouzdane izvore vitamina B 12. Tempeh i miso su fermentisani produkti (nastaju delovanjem bakterija, a bakterije proizvode i vitamin B 12). Ipak, po svemu sudeći, ni ovo nisu odgovarajući izvori B12 vitamina, jer, opet prema preovlađujućem mišljenju u medicini, "nekada se mislilo da tempeh, miso i alge mogu da obezbede vitamin B 12. Ali, te namirnice ne sadrže aktivnu formu ovog vitamina. Umesto toga, one sadrže njegov neaktivni oblik, koji zapravo čak može da omete apsorpciju aktivnog oblika B12". 2

Slično mišljenje izneto je i na sajtu udruženja vegana (Vegan Society):

"Fermentisani proizvodi kao što su tempeh i miso (koji se dobija od fermentisanih sojinih zrna) i alge (spirulina i nori) sadrže supstance koje su hemijski slične vitaminu B 12. Ali, pošto se one ne ponašaju u telu na isti način kao aktivni vitamin, na ove namirnice se ne može računati kao na izvore vitamina B 12." (izvor: www.vegansociety.com) Zbog svega toga, udruženje vegana direktno preporučuje svojim članovima da uzimaju vitamin B 12 u suplementima. Isti savet daje i američki Nacionalni institut za zdravlje (http://ods.od.nih.gov/factsheets/vitaminb12/)

Prim. dr Dušan Živić, autor emisije i knjige "Tajna hrane", prokomentarisao je ovu preporuku na sledeći način: "Veoma je interesantno  kako opstaju vegani iz zabačenih delova Azije i Indije, koji zbog verskih i drugih razloga (bede i nemaštine) retko ili nikad ne jedu ili nisu ni jeli životinjske namirnice, a uz to su vrlo daleko od (blagodeti spasonosne) farmaceutske industrije?"

Koliko je B12 potrebno?
Mišljenja o neophodnoj dnevnoj dozi se takođe pomalo razlikuju, ali se uglavnom slažu da je preporučena dnevna količina za odraslog čoveka oko 2,4 mikrograma vitamina B12.
Ovu količinu, prema većini tabela koje postoje na internetu, lakto-ovo-vegetarijanci mogu dobiti iz: otprilike jedne i po čaše jogurta, ili dve i po šolje mleka, ili 200 g mocarela sira, ili 4 jajeta...
Nedostatak vitamina B 12 je ozbiljna stvar, njegove posledice se nagomilavaju godinama i vode do ozbiljnih problema kao što su perniciozna anemija, rast homocisteina u krvi (faktor srčanih oboljenja i šloga), rizik od razvoja Alchajmerove bolesti, a u psihološkoj ravni, razdražljivost, problemi sa koncentracijom, depresivna stanja sa suicidalnim sklonostima...

ZAKLJUČAK:
Zbunjeni ste? I mi smo. Pitanje o izvorima vitamina B 12 u medicini očigledno nije rešeno na odgovarajući način. A trebalo bi da bude, s obzirom na sve veći broj vegetarijanaca i vegana. Ipak, ako i samo udruženje vegana preporučuje svojim članovima koji ne koriste nikakve namirnice životinjskog porekla da uzimaju vitamin B12 u suplementima (za svaki slučaj, zlu ne trebalo!) onda ništa pametnije ne bismo mogli da preporučimo ni mi - bar dok se pouzdano ne dokaže da stvari stoje drugačije.