Kriviti SAMO vatreno oružje ili zabavljačku industriju za porast nasilja među mladeži tragično je pojednostavljenje problema. To su realne činjenice i ne smijemo ih ignorirati, ali mislimo da je temeljno pitanje: Zašto naša djeca tako malo poštuju život? Što ima dobro u zapovijedi 'Ne ubij' kada školske kantine serviraju ubojstvo za ručak?
Samo u SAD-u Amerikanci ubiju 8 milijardi životinja svake godine kako bi zadovoljili svoje jelovnike. To je zaprepaščujućih milijun životinja na sat. Pretpostaviti da te životinje ne pate tijekom procesa uzgoja, prijevoza i klanja je zavaravanje sebe kako bi se osjećali lagodno jedući njihovo meso.
Autor, novinar i odvjetnik Jim Mason je napisao: 'Ljudi imaju ogroman apetit za meso, mliječne proizvode i jaja. No, isto tako imaju malo 'apetita' za informacije o životu životinja koje proizvode tu njihovu hranu. Možda i osjećaju nešto.' Više ljudi nam je reklo: 'Ne govori mi odakle dolazi moj ručak. Izgubit ću apetit.' Ali u tome i jest stvar. I trebaš izgubiti apetit!
Posljednjih godina, svjedoci smo kako desetogodišnjak ubija četverogodišnjaka, kako tinejdžeri metodički planiraju i izvršavaju masovna ubojstva. Kada se nevinost djetinjstva izgubila? Naravno, djeca koja su počinila ta djela prilično su problematična i sigurno ne postoji jednostavno objašnjenje njihovog ponašanja. Ipak, nastavljamo svoju pozornost zadržati na površini problema i ne uspijevamo prepoznati doze terora i straha kojima se hrane ta djeca sa svakim svojim obrokom.
Od najranijeg doba našu djecu učimo nepoštovanju vrijednosti života. Kada stavimo komad mesa na djetetov tanjur i očekujemo da lako prijeđe preko prirodne odbojnosti prema jedenju nekad živog, osjećajnog bića, šaljemo mu poruku da je u redu ubiti kako bi zadovoljili svoje potrebe i želje. Tražimo od djece da ignoriraju njihove osjećaje patnje, humanosti i suosjećanja. A upravo su to osjećaji koji, kad se nagomilaju, sprječavaju dječje nagone da postanu nasilna.
Većina male djece je užasnuta kad sazna da je njihov hamburger nekad bila slatka mala životinja. Ali s neprekidnim uvjeravanjem roditelja i bombardiranjem visoko učinkovitih oglasa naciljanih na djecu, oni postaju kultivizirani u vodeću struju prehrambenih navika kao bezosjećajni, bezdušni sudionici kruga okrutnosti i ubijanja.
Hraneći se 'nasiljem', nježna ravnoteža njihove psihe bačena je u kaos.
Životinje koje će postati slijedeći obrok znaju da će umrijeti. Mirišu miris krvi i čuju plač njihove vrste, poklane prije njih, dok ulaze na mjesto smaknuća. Zamislite užas koji te životinje doživljavaju u trenutku dok ih ubijaju. Hormoni teku kroz njihove vene i ostaju u njihovom mesu nakon smrti. Pojedi komad mesa i pojest ćeš fizičku manifestaciju straha. Još gore, time hraniš svoju djecu.
Za rješenje kompleksnog pitanja oko proširenja nasilja među djecom, moramo ispitati podsmisao poruke koju im šaljemo. Ne samo kroz medije, nego i puno važnije, kroz naše domove. Djeca koju se uči da je život dragocjen i neprocjenjive vrijednosti i koja sama osjećaju tako, ne osjećaju potrebu počiniti nasilno djelo.
Vegetarijanstvo je upravo to! - nenasilni i nesebični stil života koji direktno i konkretno pridonosi ostvarenju boljeg svijeta za čovjeka i sva ostala živa bića na zemlji.
Vegetarijanci ne sudjeluju u potpuno bespotrebnom ugnjetavanja životinja. Čovječanstvu je potreban etički i moralni razvoj, a ne samo tehnološki.
Nismo stvoreni za jedenje mesa i žalosno je to što svojoj djeci ne damo da biraju; pretvaramo ih u nasilnike i ubojice prije nego što progovore, a i kad progovore i pitaju nas, Ali, zašto? Mi im odgovaramo, To tako mora biti. No, mora li? Zar ne možemo djecu odgajati zdravije, odgajati ih u ljubavi i nenasilju...
