Tišina nas zavarava i često pokušavamo da je ispunimo na hiljadu načina: previše riječi, glasna muzika, bučna mjesta. Više nijesmo u mogućnosti da živimo u tišini jer više ne možemo shvatiti hiljade i hiljade naših osobina.
Upravo zbog toga, prisustvo jednog čovjeka ili više ljudi, čini da stvorimo planine od riječi, umjesto da podjelimo tišinu sa drugima: neprijatno nam je da ništa ne govorimo, čak i ako ne osjećamo potrebu, mi to radimo samo da popunimo prazninu nastalu tišinom.
Zapravo čak i ne govoreći se može komunicirati: oči su zaista ogledalo naše duše i mogu reći mnogo, sve što mislimo (možda nam je upravo zbog toga teško da se gledamo u oči!).
Čak i naši izrazi lica mogu da komuniciraju, čak i naša mimikrija tijela, čak i fizički kontakt sa drugom osobom može prenijeti više od hiljadu riječi.
Pokušajte da razmislite o zagrljaju. Nijedan govor ne može učiniti da razumijete koliko ste kompatibilni sa tom osobom više nego zagrljaj.
Pokušajte razmišljati o životinjama. Oni mirišu jedni druge, igraju jedni sa drugima, traže se ... u tišini! Oni emituju zvuke samo u rijetkim prilikama, ali većina njihovih života se odvija u tišini i mogu da komuniciraju na odličan način! I oni nas nose u svoj čarobni neverbalni svijet: koliko puta koristite riječi sa vašim životinjama?
Riječi su prekrasno sredstvo ljudske komunikacije, ali se često koriste u svrhu udaljavanja ljudi, vršenja pritiska, da popune prazninu. Neophodno je, sada više nego ikada, povratiti sposobnost da znamo kako se ćuti. Samo ako ste u stanju da živite u tišini, riječi će se koristiti na najkonstruktivniji način,u suprotonom, one će postati opasni, sterilni i nezdrav instrument.
Svi moramo raditi na našoj sposobnosti da znamo kako ćutati: ljudi koji imaju tendenciju da govore puno bi trebalo da pokušaju da zadrže riječi i razumiju šta ova bespomoćnost provocira u njima; ljudi koji govore malo obično ne rade to svjesno, ali imaju tendenciju da čuju, jer su stidljivi i ne žele ili ne mogu da izraze svoje misli, i oni bi trebali razmisliti o ovoj "prisilnoj tišini".
Zdrava tišina je tišina koja se traži, svjesna, osvojena. To je ta tišina koja nije bjekstvo, već je sveta prilika da se nešto spozna i razumije.
Probajte prije nego što počnete da govorite, da stvarno slušate šta vam govori osoba koja je pored vas: zaboravite svoje misli, svoje brige ... koncentriše se na tu osobu, na ono što vam ona prenosi riječima ili bez riječi.
Kako bi pokušali da živite u tišini sa drugom osobom preporučujem vam da pokušate da doživite ovo stanje sa djecom: oni su stvarno gospodari života, govore samo kada je to neophodno, ćute toliko dugo ako mi uspijemo da im stvorimo okolinu što je moguće manje bučnu, odmah razviju nevjerovatnu neverbalnu komunikaciju. Razmislite kada je dijete uznemireno, a mama ga stavlja u njegov krevetac da ga smiri ... u ovom slučaju nijesu potrebno riječi, već samo razumijevanje i djelovanje.
Pokušajte da ćutite sa svojom djecom: gledajte kako sviraju, slušajte njihove priče, koriste riječi samo ako stvarno mogu dati više vrednosti tom trenutku.
Rođeni smo bez riječi i ostajemo takvi u prvim godinama našeg života, neverbalna sposobnost je stoga vještina koja se može ponovo javiti u nama integrišući je s prekrasnim svijetom riječi.
Vidjećete da energija koja je potrošena da popuni prazninu tišine sa riječima može biti usmjereni na razumjevanju onoga što se dešava, rođanje intuicije i novih misli, na buđenju trenutka kada ste zahvalni što ste živi.
Opet, riječi su veoma važne i imaju nezamislivu isceliteljsku moć, ali ponekad ih zloupotrebljavamo stvarajući suprotan efekat.
"Prvi nivo mudrosti je znati ćutati, drugi znati kako da se izraze mnoge ideje u nekoliko riječi, treći je znati kako govoriti bez mnogo riječi i lošeg izražavanja.
Treba da govorimo samo kada imamo nešto da kažemo, što je stvarno vrijedno, ili bar vrijedi više od tišine. "
~ Hernàn H. Mamani "Žena svjetlosti"
Autor: Elena Bernabè
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
