Neki gradovi zimi skrivaju svoju čaroliju. Pod okriljem snijega, ušuškaju svu svoju gracioznost u bijele poplune i pometu utabani put do vlastite čarolije. U takvim varljivim, tmurnim danima, njihova se ljepota nazire u rijetkim trenucima sramežljivog provirivanja nakratko probuđenog sunca.
Ako ih tada vidite prvi put, lako vas mogu zavarati, mogu vas obmanuti ostavivši vas u golemoj zabludi. Da su tmurni. Hladni. Nedostupni. Nedovoljno spektakularni. U njihove se skute zima uvuče toliko duboko da, osim hladnog daha ispred vlastitog nosa, ne možete puno vidjeti. Možda ćete tad zaključiti kako takav grad i nema previše za ponuditi, možda ćete požaliti što ste uopće došli, možda se nikada više tu i nećete vratiti.
Ali, ako zatvorite oči i zamisliti taj isti grad u proljeće, vidjet ćete odvažne zrake sunca kako razdiru tmurne oblake. Čut ćete cvrkut ptica i dječje osmjehe. Osjetit ćete proljetni povjetarac kako vam razdragano miluje obraze. Osjetit ćete da je ovaj grad više od, naizgled, tmurne, krivo pogođene destinacije.
Baš isto je i s ljudima. Nisu svi na prvu loptu prizivajući osmijeh, ruke koje grle bez zadrške, riječi koje miluju nasumice. U neka se srca uvukla zima, nekim su dušama protutnjale oluje i gromovi. Neki su ljudi od života kreirana enigma, kutija bez svjetlucave mašne koju pažljivo treba odmotati.
Ne dozvolite si biti u zabludi da takvi ljudi nemaju što ponuditi. Ne posustajte pod prvim naletima hladnog vjetra i magle koja muti horizonte ljubavi. Ne dižite ruke od onih koji vam u svoje zimsko doba više od hladnog povjetarca ne mogu ponuditi. To je vrsta koja oživi pored ljubavi. Čija se srca probude pored onih koji u životu često zažmire. Zažmire jer tada vide najbolje. Sante lede oduvijek su otapali najbrže oni koju su srcem gledali.
I samo takvi su istinski privilegirani. Oni i kroz maglu zabluda vide proljeće u tebi
Iva Mioč
