Svaki jak vanjski razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Moć jednih ovisi o gluposti drugih. Glupost nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno vrlo dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim osobno, već sa sloganima i parolama koji su ga potpuno zarobili.
Pitajući se kako je moguće da skoro čitava nacija podlegne suludim Hitlerovim idejama, Dietrich Bonhoeffer, njemački pastor i borac protiv nacizma, napisao je ovu sjajnu analizu fenomena ljudske gluposti.
Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo se buniti, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i klicu vlastitog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neugodnost.
Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa postići protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno nitko ne vjeruje – u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan…
Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji s glupakom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne trebamo pokušavati glupaka uvjeriti argumentima, to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako izaći na kraj s glupošću, moramo pokušati shvatiti njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno vrlo dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama.
Dojam da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju biti zaglupljeni. I možemo vidjeti da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.
Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat djelovanja izvjesnih povijesnih okolnosti na čovjeka, psihološki fenomen koji prati određene vanjske prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak vanjski razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih ovisi o gluposti drugih.
Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već dojam koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvjesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze.
Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne smije nas zavesti da povjerujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim osobno, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga potpuno zarobili.
On je zaposjednut, zaslijepljen, zloupotrijebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju činiti sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovdje leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čovjeka može zauvijek uništiti.
