Jedna od najčešće neizgovorenih riječi koju svaki dan upotrebljavamo nebrojeno puta. Moraš peći kolače. Moraš ići na ručak kod svojih. Moraš očistiti kuću. Moraš udovoljavati klijentima. Moraš slušati šefa. Moraš imati djecu. Moraš prestati plakati. Moraš biti hrabar. Moraš se smijati i biti veseo. Moraš biti pristojan. Moraš slušati. Moraš biti dobar. Moraš ići u vrtić. Moraš se igrati s drugom djecom. Moraš pozdravljati susjede i starije. Moraš ići u školu. Moraš učiti. Moraš pospremati sobu. Moraš ići na fakultet. Moraš se udati/oženiti. Moraš imati dijete. Pa moraš imati drugo dijete. Moraš ustajati rano ujutro. Moraš raditi. Moraš brinuti o djeci. Moraš zarađivati pare. Moraš biti uspješan. Moraš kuhati mužu. Moraš pitati ženu da ideš na nogomet. Moraš jesti kad je pauza ili vrijeme za ručak. Moraš vjerovati u onog Boga u kojeg ti ja kažem na način na koji ti ja kažem. Moraš zato jer sam ja tako rekao. Moraš jer bi bio red. Moraš jer ćeš izgubiti posao. Moraš jer ćeš ispasti nepristojan. Moraš jer se bojiš da će te odbaciti. Moraš jer se bojiš kritike. Moraš jer se bojiš osuđivanja. Moraš jer nema tko drugi. Moraš jer se to tako radi. Moraš jer ćeš ispasti kriv. Moraš. Moraš. Ti to MORAŠ. Nitko drugi neće. Moraš sam nadopuniti ovu listu.
Vrlo često nismo svjesni svih ovih "moraš", već po automatici, bez preispitivanja slušamo ovaj glas unutarnjeg tiranina na koji smo toliko navikli. Ne zastajemo, ne pitamo se da li to stvarno želimo. Ne dajemo si priliku da razmislimo i onda odlučimo želimo li to ili ne. Želim li ja to jer to dolazi iz mog srca i razumijevanja situacije ili zato što, jebiga, Moraš. Ti Moraš. Nitko drugi neće. Ako ti to ne napraviš nitko drugi neće.
Neki su svjesni, ali naravno imaju hrpu izgovora i racionalizacija zašto moraju. Kad se sve zbroji i oduzme sve se svede na zajednički nazivnik. Strah. Strah od odbacivanja, kritike ili poniženja. Jer kakva sam ja to osoba ako odbijem nekome izaći u susret? Recimo primiti osobu na frizuru koja kasni dvadeset minuta. Ako ju odbijem više mi se nikad neće pojaviti (odbacit će me). Ili reći punici/svekrvi da joj neću doći na nedjeljni ručak (kritizirat će me pred svom ostalom rodbinom). Kakva sam ja to osoba ako sebe stavljam na prvo mjesto (što je btw prijeko potrebno)? Kritizirat će me da sam sebičan. Kakva sam ja to osoba ako druge tražim za pomoć? Mislit će da sam slab i nesposoban (ponižavat će me). Jednostavno nema izlaza. Bolje mi je da napravim to što moram jer znaš kakvi su ljudi.
Ne znam kakvi su ljudi. Ima ih svakakvih. Ono što tamo vidiš nema veze s njima. Ima veze s tobom. Oni su tvoja ogledala. Ono što znam je jednostavna matematika. Moraš = Muka. Moraš = Nesloboda. Moraš = Teror najgore vrste prema sebi samom. Moraš = Automatsko neću i odjebi kojeg naravno opet nismo svjesni pa se okrene protiv nas bilo u obliku bolesti, bilo u obliku samosabotaže. Moraš = Neživot. Moraš = Nemogućnost posjedovanja sebe i samoodređivanja. U prijevodu drugi (tj. tvoj unutarnji tiranin) ti govore tko si i što ćeš raditi tj. kako ćeš živjeti.
Ako moraš doći kod svekrve/punice na ručak, to znači da ti ona govori što da radiš. Naravno da je ovo samo iluzija. Nitko ti ne može reći što ćeš raditi osim ti sam. Naravno da radnje koje činiš imaju posljedice. Neodlazak na ručak može značiti gnjev i ogovaranje punice/svekrve. Pitanje je da li radije biraš biti Svoj i Autentičan ili biti Dobar? Ironija je da će te svekrva/punica svejedno ogovarati došao ti na ručak ili ne. Punica/svekrva ionako nije tvoj problem. Pitanje je kako se ti osjećaš u vlastitoj koži i sam sa sobom kad god pristaneš na prodaju sebe? Kako se osjećaš kad tvoje automatsko Moram uzima mjesto Razmislit ću ili Neću? Kako se osjećaš ako je život jedno veliko Moram? Hrpa obaveza. Što je onda s užitkom, spontanošću i slobodom? Što je s posjedovanjem i određivanjem sebe? Što je s autentičnošću? Što poručuješ svojoj djeci ako i ona idu s tobom na ručak (ili bilo što drugo), a na to ti se ne ide?
Ako nisi imao osjećaj dobrodošlice prilikom dolaska na ovaj svijet napravit ćeš sve da budeš Potreban (drugima). Onda ćeš brinuti za druge, udovoljavati im, u svakom slučaju na neki način će te trebati. U tom procesu ćeš si puno Moram samonametnuti. Izgradit ćeš čitav identitet oko toga da si potreban. Zaboravit ćeš na vlastite potrebe i na svoje pravo ja. Umjesto Tebe biti će Moraš.
Da bi mogao mijenjati stvari moraš biti spreman nositi se s posljedicama. Promjena će uzrokovati da mnogi ljudi u tvojoj blizini postanu nezadovoljni. Neki će otpasti. S nekima ćeš produbiti odnos. Pojavit će se i neki novi ljudi jer ćeš zračiti drugačiju energiju u svijet ako počneš zastajkivati i osluškivati sebe. "Razmislit ću" i "Ne moram" su prijeko potrebne i izuzetno poželjne opcije kako bi si od života stvorili ono što stvarno želimo.
Možeš raditi što god želiš ali ne i dokle želiš. Možeš otići u drugu krajnost što i nije loše neko vrijeme jer ćeš tako naći sredinu i moći odlučivati od situacije do situacije, a ne po automatici. Ne moraš li prati suđe dva tjedna imat ćeš hrpu suđa i onda ćeš se morati nositi s tim posljedicama. Ali ćeš imati iskustvo Ne moram i ujedno shvatiti zašto je pranje suđa stvarno dobro za tebe. S vremenom počneš shvaćati koji su "Moram" dobri za tebe, a koji nisu. Ono u što sam uvjeren je da se dugoročno uvijek isplati biti svoj. Prvenstveno u smislu zdravlja i zadovoljstva, a isto tako i u financijskom smislu.
Kontempliranje na to nevjerojatno i teško izgovorljivo pitanje: "Što ako ne moram" i "Tko će to raditi kad ja umrem?" mogli bi s vremenom dovesti do pojavljivanja novih opcija i načina djelovanja. Što ako stvarno Ne moram? I još bitnije pitanje: "Tko sam ja ako ne moram"? Poznam li ja tog gospodina/damu koja jednostavno Ne mora?
-Dane Cvijanović
