Htjeli to priznati ili ne, svi želimo izbjeći usamljenost i osjećaj praznine. No često se i među najbližima osjećamo neshvaćeni i sami. Samoća je naša priroda, kaže indijski mistik i duhovni učitelj Osho. Rođeni smo sami i umrijet ćemo sami. I živimo sami, kaže on, ali to ne znači da smo usamljeni i da ne možemo naći istinsku ljubav u drugima...
Sve više sam, sve luđe sam
Već u prvim razredima osnovne škole naučili smo definiciju da je čovjek društveno biće. Bez ljudske zajednice on teško može opstati, u okvirima zajednice s drugim ljudima doživljava potvrdu sebe, svojega života i svoje vrijednosti. A ipak, svatko je od nas i biće potpuno drugačije od svih ostalih ljudskih bića. Ponekad svoju različitost nosimo s lakoćom, gotovo je i ne primjećujemo te nam život teče jednostavno i lako.
No katkada se svatko od nas, iako okružen ljudima, osjeti usamljeno, s tužnim osjećajem da mu istinski dublji kontakt s drugima nije moguće ostvariti. U svojoj pjesmi Jesenja samoća Miroslav Krleža taj osjećaj opisuje kao plašt osamljenosti koji tmurno zasjenjuje naš pogled na život: „Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije, sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.“
U situacijama kad se osjećamo sami i izdvojeni od ostalih ljudi, čitav nam svijet izgleda ružno, tužno i besmisleno. Zbog toga većina ljudi izbjegava izdvojenost i samoću i učinit će sve da izbjegne unutarnji osjećaj usamljenosti popunjavajući tu prazninu brojnim aktivnostima, planovima i ciljevima.
Osjećaj izdvojenosti
Čovjekov osjećaj izdvojenosti iz Cjeline potječe od davnina. To nije osjećaj koji samo ponekad obuzima nekog pojedinca, to je osjećaj koji je zajednički svim pripadnicima ljudske vrste. Potrebno je samo malo zagrepsti po površini da bismo ga osjetili.
Biblijska priča govori kako su Adam i Eva pojeli plodove s drva znanja i zbog toga bili istjerani iz raja. Znanstvenici bi, govoreći o razvoju čovjeka, vjerojatno redoslijed događaja obrnuli pa bi rekli da Adam i Eva nisu zapravo nikada (poput životinja i ostalih bića) bili u raju potpune stopljenosti s prirodom pa su zbog toga morali kušati plodove s drva znanja. Ljudi su jedina bića u prirodi koja nisu imala nagonima i instinktima dokraja određen program ponašanja pa su morali samostalno istraživati i smišljati kako će preživjeti.
Ljudi jedini imaju nepoznat i nepredvidljiv put...
Ljudskoj je vrsti na taj način egzistencija dala prekrasnu priliku da se razvija, iako se na prvi pogled jedino prema toj vrsti ponijela kao maćeha, oduzevši joj bezbrižnost koju imaju bića čijim životima upravljaju nagoni i instinkti. Naša je vrsta krenula vlastitim putom, sa svim strahovima od nepoznatog i nepredvidljivog na tome putu.
Živa bića koja nemaju svijest o sebi, koja su nesvjesni dio Majke Prirode, nemaju ljudske strahove, nedoumice, osjećaje odvojenosti i osamljenosti, nemaju pitanja o smislu svoga postojanja koja čovjeka od davnina muče. Ta bića žive u blaženstvu stopljenosti s Cjelinom, a da toga nisu svjesna. No ljudi, kreativni u pronalaženju čudesnih načina sve boljeg preživljavanja, morali su pronaći i vlastiti, svjesni način povratka u blaženstvo stopljenosti s Cjelinom.
Svoju duboku potrebu da budu dio nečeg šireg i većeg od sebe ljudi su u različitim društvenim uređenjima i civilizacijama pokušavali ostvariti odanošću društvenim sustavima, religijama, vođama...
preuzeto sa: sensaklub.hr
