To bi značilo da je cijeli svijet oko nas jedan veliki prazan prostor.
Postojimo li onda uopće?
“Svi događaji i predmeti s kojima se susrećemo u stvarnom životu – zgrade, ljudi, gradovi, automobili, mjesta – sve što vidimo, držimo, dodirujemo, mirišemo, kušamo i čujemo – postoje kao rezultat vizije i osjećaja u našem mozgu”.– Harun Yahya
Mi smo naučeni da razmišljamo kako su te slike i osjećaji uzrokovani čvrstim pojavnim svijetom izvan našeg mozga, gdje materijalne stvari postoje. Međutim, u stvarnosti mi nikada ne vidimo stvarne materijale niti ih dodirujemo. Drugim riječima, svaki materijalni entitet za koji vjerujemo da postoji u našim životima, je, zapravo, samo vizija koja je stvorena u našem mozgu.
Ovo nije filozofska spekulacija. To je empirijska činjenica dokazana od strane moderne znanosti. Danas bi svaki znanstvenik koji je specijalist medicine, biologije, neurologije ili bilo kojeg drugog područja vezanog za istraživanje mozga, kada bi ga se pitalo kako i gdje vidimo svijet, rekao da vidimo cijeli svijet u centru vizije koji nalazi u našem mozgu.
Ova činjenica je znanstveno dokazana u dvadesetom stoljeću, i iako se može činiti čudnim, nužno se podrazumijeva da je potrebno odgovoriti na slijedeća dva pitanja: “Ako tijekom života samo promatramo vizije stvorene u našem mozgu, onda tko stvara te vizije? I tko je taj koji promatra ove vizije u našem mozgu, uživa u njima, postaje uznemiren ili sretan? “
Harvardski profesor fizike, P.W. Bridgeman objašnjava: “Struktura prirode je takva da je procesi naših misli uopće ne mogu shvatiti… Dostigli smo granice vizije velikih pionira znanosti.”
Popularni američki fizičar Michio Kaku je također izjavio: “Fizičari svake godine dolaze sa sve luđim idejama o fizičkoj stvarnosti. To je zato što je stvarnost luđa od svih naših mogućih predodžbi.”
Uzimajući to u obzir, postavlja se pitanje: koja je stvarna priroda našeg postojanja? Jesam li ja fizičko tijelo? Ili fizičko tijelo udomljava “pravog mene”? Ako je tako, tko sam ja? Ako je ovo fizičko tijelo samo nakupina vibrirajućih valova energije, koji su presvučeni i ukrašeni drugim valovima energije, u tom slučaju ispada da smo mi, grubo rečeno, samo kožom presvučena vreća raspadajuće materije. Svakako, mi mora da smo nešto više. Ali što je to više? Teolozi i filozofi debatiraju i razmišljaju o ovim pitanjima od samog početka vremena.
Promatrajući iz perspektive bikokemije, ljudsko je tijelo građeno od kisika, ugljika i vodika, uz manje količine ostalih kemikalija poput dušika, kalcija, fosfora, sumpora, kalija, itd. Kad bismo išli kupiti ove kemikalije u istom omjeru koji se nalazi u našem tijelu, cijena bi bila smiješno niska. Većina ljudskog tijela je građena od kisika i vodika, što je u osnovi, voda. Znanstvenici izjavljuju da je tijelo sačinjeno od 68% vode. Proteini sačinjavaju 16,6%, masnoće 14,9% i dušik 3,3%. Drugi elementi se nalaze u manjim postocima. Voda nije skupa, također ni proteini niti ostale tvari. Očito je da vrijednost ljudskog tijela nije u njegovim kemikalijama.
Ispada da mi živimo u svijetu kojeg samo promatramo, a ono što vidimo zapravo i ne postoji, ali ipak na neki način to sve doživljavamo kao stvarnost. Što nas onda, zapravo, čini vrijednima ako to nisu sirove kemikalije koje čine fizičko tijelo, a koje je većinom prazan prostor i u kojem sitne čestice plešu na valovima energije? Jedino logičko objašnjenje je da postoji nešto više – nešto nedohvatljivo našim zatupljenim materijalnim osjetilima… nešto što oplemenjuje svaki odnos pun ljubavi i što nas pokreće da imamo interakciju s drugim ljudima i životinjama… nešto čija se vrijednost ne može izmjeriti novcem… nešto transcendentalno…
