Dobar dan, gardo, ti koja se svaki dan protiv nečega boriš. Svi mi vodimo svakodnevne borbe. Neki se bore s kreditima, neki s djecom, neki s dosadom, ali svakako se neprekidno borimo sami sa sobom.
Borimo se s onim zlim blizancem u sebi koji je svojevrstan višak, odnosno smetnja u našem postojanju i nazivamo ga „ego“, ali ga gotovo u svakom trenutku prepoznajemo kao istinskog sebe. A on divlja i vodi glavnu riječ kroz naš život. Ljudi imaju pravo negirati i ne prepoznavati „zavjere“(najobičnije planove) protiv njihove vrste izvana, svatko ima pravo da ignorira svijet oko sebe koji se urušava. Istina je da se svijet istovremeno pomalo i budi, ali ono što smo si najmanje spremni priznati jest da smo stalno u planovima našeg lažnog „ja“ koji nas drži zarobljenima u iluzijama o pravom sebi. Ako i nema zavjere izvana, onda zasigurno stalno i nesvjesno kujemo planove da sami sebi otežamo životni put.
Malo tko samog sebe poznaje i samih sebe najviše se bojimo, pored toga što postoji standardan strah od osobnih promjena. Posvađani sami sa sobom - to je naša svakodnevica. Nažalost, nismo svi rođeni negdje na Tibetu među prosvjetljenijom ekipom ljudi. Oni koji ovo čitaju rođeni su uglavnom među ekipom koja manje svijetli, a više je tamna i kao predator treba i guta tuđe svjetlo. „Samo daj tuđih para, tuđe muke da nije moja, tuđe energije, tuđih privatnih informacija, daj mi svega tuđega jer mi je dosadan svaki dan“ - to je naša filozofija življenja. Pustite to što hrvatski narod u svom folkloru voli stihove poput „svoje brani, tuđe ne diraj“ i slične tričarije. To prvenstveno govori bogobojazni stariji dio populacije koja na sebe uzima ulogu seoskog interneta, što znači - diranja u tuđe živote. Kako ćeš braniti svoje, ako nisi svoj i ne znaš za sebe pa bodeš nos u tuđe? Nećeš ništa braniti, ako okolina i ego upravljaju tobom, čitaoče. Ići ćeš sam protiv sebe, što se projicira u stanje svi protiv svih (sve veća distanca u ljudskim odnosima) i na kraju će se svi pitati što ne valja sa svijetom.
A kad se ljudi pitaju, znači da zahtijevaju odgovore. Oni ih uvijek nađu, ali nerijetko su to potpuno krivi odgovori jer traže na krivim mjestima. To su „odgovori“ koji krivnju za zlo skidaju s nas samih te ju prebacuju na đavle, demone i druge vanjske izmišljene neprijatelje, bili oni vidljivi ili nevidljivi entiteti. Tu su ogromnu ulogu odigrale glavne svjetske religije - netko je civilizaciji jednom podvalio alibi zbog kojeg se ona neće osjećati krivom za vlastita sranja, što nadalje omogućuje neprekinuto zlo, a takav sustav kaosa uvijek odgovara onima koji to sve plasiraju. Ah, eto mene opet u zavjerama. A znam koliko ih ljudi ne vole, koliko im se smiju. I nitko se ne šali na vlastiti račun jer same glavne zavjere ega nisu svjesni. Ako baš hoćete i priznajete đavle, onda možete slobodno ego nazvati đavlom. Pakao, bez obzira na njegove slikovite opise od strane neodgovornih, u svakom slučaju može biti suočavanje sa samim sobom, razgovaranje sa samim sobom. I on ne mora biti vječan. Jer ako kvalitetno „porazgovaramo“ sami sa sobom i to prakticiramo, onda kročimo prema onom drugom unutrašnjem polaritetu kojeg opet volimo smještati negdje vani, izvan nas samih, u neke čudne sfere koje se nazivaju rajem, blaženstvom itd. Raj je u određenom i bitnom aspektu - osobni mir. Stoga je blesavo osjećati strah od pakla i osobni nemir kao njegovu posljedicu. Čitav život, koliko god kod koga trajao, imamo vremena živjeti mnogo duže epizode u miru sa sobom zbog kojeg bismo imali i mir s drugima. To treba, ako drukčije ne ide,barem započeti u trenucima kada imamo vremena za stati i smiriti se. Međutim, što se dogodi kada uhvatimo taj trenutak? Automatski se počinje javljati dosada od koje toliko zaziremo. Na koncusmo čitavo vrijeme hiperaktivni ljudski automati koji traže bilo kakve sadržaje kao drogu i čiji um neprestano blebeće jer se tišine užasava.
Stoga danas postoji hrpa nemirnih ljudi s nesposobnošću ili nezainteresiranošću za fokusiranje općenito koji su sasvim dobro gorivo za vlak što nas vozi u sumrak civilizacije, danas obilježen krizom u Ukrajini. Namještenom krizom, kao što je to bila i svaka druga u ovom i prošlom stoljeću. Kada smo nemirni i nismo koncentrirani, onda smo više podložniji manipulaciji. A epizode globalne manipulacije nad čovječanstvom redovito završavaju tuđim fokusiranjem vaše nemirne energije na ciljeve koji su unaprijed određeni, a ti ciljevi su uvijek neki drugi ljudi ili skupine ljudi (narodi, etničke i rasne skupine, spolne skupine itd.).
Pošto nismo fokusirani na bitne stvari i previše k srcu uzimamo plasirane iluzije izvana (ne znamo ih prepoznati ili ne želimo za njih čuti i znati) ili iznutra (od strane našeg ega), sada smo na završetku još jednog ciklusa bezumlja koje nije prirodno stanje na Zemlji. Već putem manipulacija nametnuto. Naš ego vam govori da je sve to prirodan slijed događaja te dio ljudske naravi. Sve češće mislim da nije tako. I da nije sve kako treba biti. Hoću reći - ako neki misle da je sve kako treba biti, onda se ne bi trebali buniti kada zbog ponašanja masa postanu nasilno životno ugroženi, a to stanje nam je već na pragu. To je naspram onog „nemira“, osobnog i projicirano kolektivnog, druga krajnost, rekao bih. Žestoki nemir i izostanak fokusa uzrokuju nevolje, a žestoka pomirenost sa svime donosi mir pojedincu, ali isto tako i pomazuje stroj zla. Neka sredina mi se čini kao bolje rješenje, možda griješim, ne znam... Svakako društvo i vrijeme u kojem živimo vidim kao ekstreme, klate se kao veliko klatno koje ne zna stati.
Posebno su mi ovih godina zanimljive nove „snage“ na licu Zemlje, neki od pozitivnih ljudi koji se krase svim ili samo nekim elementima „New age“ filozofije za koju smatram da može voditi prema globalnom miru, iako je neminovno plasirana od strane moćnika. Između ostalog u njoj ima manjkavosti i „rupa“ koje su kreirane i plasirane tako da se ljudi na njih spotaknu.Religije se baš ne javljaju spontano. Ako tako mislite sada, nećete u budućnosti i to vam garantiram, samo ako preuzmete odgovornost za same sebe i počnete otvarati oči. Dok jedni pršte od nemira i negativne energije te konačno u modernoj šumi informacija i dezinformacija pronalaze neki fokus, nažalost - u izmišljenom i serviranom neprijatelju, drugi su toliko pozitivni da će čekati krvnike u lotos položaju te meditacijom pokušati skrenuti metak. Susrećem se s takvim dragim ljudima, ali iz mog iskustva to su često ljudi koji nisu bili na kriznim žarištima za vrijeme naštimanog rata na našim prostorima ili su jednostavno dovoljno mladi da još nisu doživjeli ono što svaka generacija barem jednom mora doživjeti na planeti koja boluje od nas - a to je opet taj rat.
Ponekad ljudi kao da zaboravljaju da živimo svi skupa u jednom planetarnom domu, možemo gledati i uže - kontinentalnom, državnom. Koliko god neki tupili o tome da svatko upravlja svojim životom, to nije tako u potpunosti. Ili je riječ u globalnoj manipulaciji od strane moćnika psihopata koji nam daju iluziju da biramo kako ćemo živjeti ili nam se, jednostavno - životi ukrštaju. Što zapravo hoću reći? Ako je nekome stalo samo do sebe i osobnog mira, možda će ga pronaći, ali ako mu je kao meni stalo do još mnogo životne igre na ovoj planeti u tekućem životnom vijeku, onda nije dovoljno samo biti pozitivan i izoliran. Jer budale probiju izolaciju i dekomodirajunas jako kada se jednom masovnopokrenu zbog toga što su pronašle krivi fokus za usmjeravanje svoje loše energije. Osobno mi nije u interesu biti baš toliko svet i smiren da me kao sveca žrtvuje bijesna glupa raja dok izdišem „ommm“, a opet ne mogu biti toliko blesav da sebi ili drugome (još gore) idem skraćivati život radi vlastitog nemira. Duboki udah, zanemarivanje nametnutog sistemskog i kulturološki uvjetovanog straha od vlastitih slobodnih misli, za početak već mali odmak od situacije i promatranje svega nakratko s distance aktivira neka davno ili nikad upotrijebljena područja svijesti koja nam vraćaju sposobnosti ispunjenja naših odgovornosti prema sebi i drugima, prema svijetu. U tom trenutku đavli i demoni gube na snazi i postojanju, a kontrolu i odgovornost za svoj i tuđe živote počinjete sami preuzimati. Pa ako i vjerujete u nekog od zemaljski kreiranih bogova, svejedno će vam se tada početi vraćati vaša moć koju ste nesvjesno dragovoljno predali upitnim autoritetima i božanstvima, a od koje su vas religijski kontrolori odvratili i natjerali vas da se kroz obrede, običaje te nekakva smiješna zastrašivanja nje odreknete zauvijek.
Čovjek nije baš dobar čovjek ukoliko mu je glavni uvjet da bude dobar i kvalitetan - osobni strah od pakla i ostalih posmrtnih kazni. A kad se vlastiti životi predaju u ruke bogova, onda đavli vode igru. Tome svjedočimo apsolutno svi, ali si samo određeni pojedinci to mogu priznati. Toliko za danas, ostajte mi dobri bez straha.
-Danijel Ambrozić
