Prava duhovnost je lišena požude, pohlepe, zavisti, ljutnje, iluzije i ludila. Ona je potpuno čista potreba duše nemotivirana bilo kakvim egoističnim motivima. Nije ju lako prepoznati jer je ovo svijet varalica i prevarenih. S druge strane, Bog ipak pruža pravu duhovnost jer želi istinsku sreću svim bićima. Istinska duhovnost je jednostavna, ali mi smo komplicirani i stoga nam ju nije jednostavno prepoznati.
Pronašli smo 10 zanimljivih kategorija onoga što nije prava duhovnost,
koje autor naziva ‘duhovno prenosivim bolestima’ jer, prema njegovim
riječima, ove su konfuzne i nezrele koncepcije odnosa prema kompleksnim
duhovnim principima, podmukle, nevidiljive i šire se poput neke zarazne
bolesti. Ponuđene su kao sredstvo prepoznavanja najčešćih duhovnih
miskoncepcija.
1. Fast-food duhovnost - Kada se duhovnost miješa s kulturom koja vrednuje brzinu, multi-tasking i instant zadovoljstvo, rezultat će vrlo vjerojatno biti i fast-food duhovnost. To je i rezultat široko rasprostranjenog mita da se oslobođenje od patnji našeg ljudskog stanja može dostići lako i brzo. Jedna nam stvar treba biti jasna – duhovna transformacija se ne može dogoditi nekakvim brzim ‘fiksom’.
2. Lažna duhovnost - Osoba govori, oblači se i ponaša na način na koji, po njegovoj pretpostavci, to radi jedna duhovna osoba. To je jedna vrsta imitacije, poput one kada tkanina s leopardovim uzorkom pokušava imitirati pravo leopardovo krzno.
3. Nejasne motivacije - Iako je naša urođena želja za rast uvijek istinska i čista, ona se često miješa s nižim motivima kao što su želja za ljubavlju, pripadnošću, ispunjenjem naših unutarnjih praznina na mentalnom nivou te duhovnom ambicijom koja se očituje kao želja da budemo bolji od drugih, izabrani.
4. Poistovjećivanje s duhovnim iskustvom - U ovom se slučaju ego poistovjećuje s duhovnim iskustvom i pripisuje ga za sebe. Počinjemo vjerovati da smo mi utjelovljenje spoznaja koje su se u nama dogodile. U većini slučajeva, ova je ‘bolest’ prolazna, ali ima sklonost da se zadrži duže vrijeme kod onih vjeruju da su prosvijetljeni i/ili kod onih koji djeluju kao duhovni učitelji.
5. Produhovljeni ego - Ova se ‘bolest’ pojavljuje kada se sama struktura osobnosti pod vodstvom ega duboko poistovjećuje s duhovnim idejama i konceptima. Rezultat je neprobojna egoistična ljuštura. Kada ego postaje ‘spiritualiziran’, osoba postaje nepropustljiva i ravnodušna za pomoć izvana, zatvorena novom znanju i konstruktivnom feedbacku. Postajemo nepristupačno ljudsko biće zakržljalo u duhovnom razvoju, a sve to u ime duhovnosti.
6. Masovna proizvodnja duhovnih učitelja - Postoji nekoliko pomodnih duhovnih tradicija koje neprestano proizvode ljudi koji sebe smatraju visoko prosvjetljenima. Ova je ‘bolest’ poput duhovne pokretne trake: nabaci malo sjaja, složi dubokoumno lice i – puf! – prosvijetljen si i spreman si prosvjetliti druge na isti način. Nije problem što takvi učitelji podučavaju već što sebe predstavljaju da su dostigli određeni nivo prosvjetljenja, što zapravo nisu.
7. Duhovni ponos - Pojavi se kada praktikant, nakon dugogodišnjeg napornog rada, zaista dostigne određeni nivo mudrosti i koristi to dostignuće kako bi se zatvorio za daljnje spoznaje. Osjećaj ‘duhovne superiornosti’ je još jedan simptom ove ‘duhovno prenosive bolesti’. Ono se očituje kao suptilni osjećaj “Ja sam bolji, mudriji i iznad drugih jer sam duhovan.” Osoba je njegovala poniznost i nakon nekog vremena postaje ponosna na svoju poniznost.
8. Grupna svijest - Također se naziva mentalitet grupe, psihologija kulta ili ‘ašramska bolest’. Ovaj podmukao virus na više načina liči na klasičnu međuovisnost. Sudionici duhovne grupe drže se suptilnog i nesvjesnog dogovora o tome kako da razmišljaju, govore, oblače se i ponašaju. Pojedinci kao i grupe inficirane ‘virusom grupne svijesti’ odbijaju individualnost, stavove i okolnosti koje se ne uklapaju u njihova nepisana pravila. Druženje i udruživanje s osobama sličnih duhovnih stremljenja je dobro zbog međusobne inspiracije, ali ne smijemo upasti u zamku gubljenja vlastitog identiteta i svoj Duhovni Put gledati isključivo kroz pripadnost nekoj organizaciji, religiji ili grupi.
9. Kompleks ‘izabranoga’ - Nažalost, ovaj kompleks nije ograničen na židove (u povijesnom kontekstu židova kao ‘izabranog naroda’). To je vjerovanje da je ‘naša grupa’ naprednija, moćnija, prosvjetljenija ili jednostavno bolja od bilo koje druge grupe. Postoji jasna razlika između prepoznavanja da smo pronašli pravi put, učitelja ili društvo od onoga da smo pronašli Izabrani (‘The One’).
10. Smrtonosni virus “Dostigao sam”. Ova je bolest toliko moćna da ima sposobnost uništiti našu duhovnu evoluciju. To je vjerovanje da smo dostigli konačni cilj Duhovnog Puta. Naš se duhovni razvoj zaustavlja u trenutku kada u našem umu počinjemo misliti da smo dostigli kraj Puta.
“Esencija ljubavi je percepcija”, prema učenjima Marca Grafnija, “Stoga je esencija ljubavi prema sebi, jasna percepcija sebe. U nekoga se možeš zaljubiti tek onda kad ga jasno vidiš – uključujući i sebe. Ljubav znači imati oči kojima možeš vidjeti. Tek onda kad sebe budemo jasno vidjeli možemo početi sebe i voljeti.”
Ključni dio pronicljivosti na Duhovnom Putu je otkrivanje sveprožimajuće bolesti ega i samozavaravanja koji su duboko u nama. Ego se opisuje kao najsuptilniji prekrivač duše, koji je toliko blizu duše da je gotovo neprimjetan. Uspoređuje se s kirurškom rukavicom koju liječnik stavlja na svoju ruku. Potrebno je biti samokritičan i imati smisla za humor, a također je potrebna i podrška pravih duhovnih prijatelja. Dok se suočavamo s preprekama u duhovnom razvoju, ponekad možemo postati potišteni i izgubiti našu vjeru u pouzdanost našeg Puta. Vjera (ne slijepo vjerovanje) je potrebna u svemu što radimo. Moramo zadržati vjeru, kako u sebe tako i u druge, kako bismo zaista donijeli promjenu ovom svijetu.
1. Fast-food duhovnost - Kada se duhovnost miješa s kulturom koja vrednuje brzinu, multi-tasking i instant zadovoljstvo, rezultat će vrlo vjerojatno biti i fast-food duhovnost. To je i rezultat široko rasprostranjenog mita da se oslobođenje od patnji našeg ljudskog stanja može dostići lako i brzo. Jedna nam stvar treba biti jasna – duhovna transformacija se ne može dogoditi nekakvim brzim ‘fiksom’.
2. Lažna duhovnost - Osoba govori, oblači se i ponaša na način na koji, po njegovoj pretpostavci, to radi jedna duhovna osoba. To je jedna vrsta imitacije, poput one kada tkanina s leopardovim uzorkom pokušava imitirati pravo leopardovo krzno.
3. Nejasne motivacije - Iako je naša urođena želja za rast uvijek istinska i čista, ona se često miješa s nižim motivima kao što su želja za ljubavlju, pripadnošću, ispunjenjem naših unutarnjih praznina na mentalnom nivou te duhovnom ambicijom koja se očituje kao želja da budemo bolji od drugih, izabrani.
4. Poistovjećivanje s duhovnim iskustvom - U ovom se slučaju ego poistovjećuje s duhovnim iskustvom i pripisuje ga za sebe. Počinjemo vjerovati da smo mi utjelovljenje spoznaja koje su se u nama dogodile. U većini slučajeva, ova je ‘bolest’ prolazna, ali ima sklonost da se zadrži duže vrijeme kod onih vjeruju da su prosvijetljeni i/ili kod onih koji djeluju kao duhovni učitelji.
5. Produhovljeni ego - Ova se ‘bolest’ pojavljuje kada se sama struktura osobnosti pod vodstvom ega duboko poistovjećuje s duhovnim idejama i konceptima. Rezultat je neprobojna egoistična ljuštura. Kada ego postaje ‘spiritualiziran’, osoba postaje nepropustljiva i ravnodušna za pomoć izvana, zatvorena novom znanju i konstruktivnom feedbacku. Postajemo nepristupačno ljudsko biće zakržljalo u duhovnom razvoju, a sve to u ime duhovnosti.
6. Masovna proizvodnja duhovnih učitelja - Postoji nekoliko pomodnih duhovnih tradicija koje neprestano proizvode ljudi koji sebe smatraju visoko prosvjetljenima. Ova je ‘bolest’ poput duhovne pokretne trake: nabaci malo sjaja, složi dubokoumno lice i – puf! – prosvijetljen si i spreman si prosvjetliti druge na isti način. Nije problem što takvi učitelji podučavaju već što sebe predstavljaju da su dostigli određeni nivo prosvjetljenja, što zapravo nisu.
7. Duhovni ponos - Pojavi se kada praktikant, nakon dugogodišnjeg napornog rada, zaista dostigne određeni nivo mudrosti i koristi to dostignuće kako bi se zatvorio za daljnje spoznaje. Osjećaj ‘duhovne superiornosti’ je još jedan simptom ove ‘duhovno prenosive bolesti’. Ono se očituje kao suptilni osjećaj “Ja sam bolji, mudriji i iznad drugih jer sam duhovan.” Osoba je njegovala poniznost i nakon nekog vremena postaje ponosna na svoju poniznost.
8. Grupna svijest - Također se naziva mentalitet grupe, psihologija kulta ili ‘ašramska bolest’. Ovaj podmukao virus na više načina liči na klasičnu međuovisnost. Sudionici duhovne grupe drže se suptilnog i nesvjesnog dogovora o tome kako da razmišljaju, govore, oblače se i ponašaju. Pojedinci kao i grupe inficirane ‘virusom grupne svijesti’ odbijaju individualnost, stavove i okolnosti koje se ne uklapaju u njihova nepisana pravila. Druženje i udruživanje s osobama sličnih duhovnih stremljenja je dobro zbog međusobne inspiracije, ali ne smijemo upasti u zamku gubljenja vlastitog identiteta i svoj Duhovni Put gledati isključivo kroz pripadnost nekoj organizaciji, religiji ili grupi.
9. Kompleks ‘izabranoga’ - Nažalost, ovaj kompleks nije ograničen na židove (u povijesnom kontekstu židova kao ‘izabranog naroda’). To je vjerovanje da je ‘naša grupa’ naprednija, moćnija, prosvjetljenija ili jednostavno bolja od bilo koje druge grupe. Postoji jasna razlika između prepoznavanja da smo pronašli pravi put, učitelja ili društvo od onoga da smo pronašli Izabrani (‘The One’).
10. Smrtonosni virus “Dostigao sam”. Ova je bolest toliko moćna da ima sposobnost uništiti našu duhovnu evoluciju. To je vjerovanje da smo dostigli konačni cilj Duhovnog Puta. Naš se duhovni razvoj zaustavlja u trenutku kada u našem umu počinjemo misliti da smo dostigli kraj Puta.
“Esencija ljubavi je percepcija”, prema učenjima Marca Grafnija, “Stoga je esencija ljubavi prema sebi, jasna percepcija sebe. U nekoga se možeš zaljubiti tek onda kad ga jasno vidiš – uključujući i sebe. Ljubav znači imati oči kojima možeš vidjeti. Tek onda kad sebe budemo jasno vidjeli možemo početi sebe i voljeti.”
Ključni dio pronicljivosti na Duhovnom Putu je otkrivanje sveprožimajuće bolesti ega i samozavaravanja koji su duboko u nama. Ego se opisuje kao najsuptilniji prekrivač duše, koji je toliko blizu duše da je gotovo neprimjetan. Uspoređuje se s kirurškom rukavicom koju liječnik stavlja na svoju ruku. Potrebno je biti samokritičan i imati smisla za humor, a također je potrebna i podrška pravih duhovnih prijatelja. Dok se suočavamo s preprekama u duhovnom razvoju, ponekad možemo postati potišteni i izgubiti našu vjeru u pouzdanost našeg Puta. Vjera (ne slijepo vjerovanje) je potrebna u svemu što radimo. Moramo zadržati vjeru, kako u sebe tako i u druge, kako bismo zaista donijeli promjenu ovom svijetu.
