Povezanost ljudi s prirodom je zapisana u našim genima, na žalost zbog genetičkih mutacija koje su uvjetovale stvaranje psihopatije, ljudska bića se sve više ponašaju poput virusa, uništavajući pri tome i prirodne resurse od kojih su ovisni. U zadnjih nekoliko stotina godina dogodila se stanovita industrijska eksplozija koja je dodatno otuđila ljude od prirode, stvorili su se urbani centri koji broje na desetke milijuna ljudi, izrodile su se nove generacije ovisne o modernim sredstvima komunikacije, smećastoj hrani, konzumerizmu, reklamama i posvemašnjem ispiranju mozga. U tom sveopćem ludilu nemali broj ljudi želi pobjeći u osamu i sanja o vlastitom domu u divljini ili životu u što manjem selu. Jesu li ljudska bića osuđena na propast u društvu koje obožava urbane sredine, urbanu “kulturu”, urbanu modu, urbanu tehnologiju i koje ismijava sve što dolazi sa sela ili iz prirode?
Spoznaj sebe
P.D. Ouspensky na interesantan način objasnio kako su ljudi u traganju za osobnim duhovnim napretkom pratili tri tradicionalna puta “učenja”: put fakira (trening tijela), put redovnika (trening srca – empatije) i put jogija (trening uma – intelekta), no da na žalost u duhovnom i spiritualnom smislu milenijima nisu uspjeli napredovati već su dogmatizirali religije ukopavajući ih u tri opisana puta. Ouspensky je naveo kako napredak ljudskog bića ovisi o “četvrtom putu”, točnije kombinacije sva tri tradicionalna puta razvoja i osobnih elemenata jedinstvenih za svako ljudsko biće. Zbog jedinstvenosti “četvrtog puta” ne postoje pisane upute o tome kako njime kročiti i kako uspjeti u tom naumu osim jedne jedine stavke “spoznaj sebe i svijet oko sebe”.
Takvo što je jako teško ispoštovati jer iziskuje ogromnu količinu energije i rad na sebi koji traje cijeli život.
Taj put je u mnogo čemu u startu zablokiran, ne samo zbog ponerizacije društva već i zbog stanovitog “silovanja” našeg mozga, našeg bitka, naše psihe, koje dolazi sa svih strana.
Tradicionalni putovi ljudskog duhovnog razvitka su iziskivali osamu i odbacivanje komunikacije s vanjskim svijetom, u stvari s jačanjem organiziranih religija ta osama je postala nova vrsta zatvora jer je “učenik” tragač bježao od stvarnosti te je bijegom od nemilog svijeta zatvarao oči, kao takav nije mogao shvatiti niti sebe niti svijet koji ga okružuje. Tradicionalni tragači za samospoznajom su sebe dodatno onemogućavali treningom ili napretkom samo jednog dijela sebe.
Ovaj poduži uvod je i te kako važan jer nam opisuje zbog čega mnogi ljudi koji se odluče na život u prirodi na koncu ne uspiju pronaći svoju sreću. Bijeg od stvarnosti nas trenutačno može opustiti, no dugoročno gledano disocijacija je pogubna jer znanje štiti dok ignoriranje šteti pa čak i dovodi u opasnost.
S druge strane, ljudi su, evolucijski gledano, živjeli zahvaljujući prirodi, mi smo njen dio i od nje ovisimo, bez prirode bi bili goli, bosi, žedni i gladni, bez prirode ne bismo preživjeli. Pa ipak moderno krajnje ponerizirano društvo uništava tu istu prirodu i na sve moguće načine pokušava dehumanizirati ljudsko biće primarno s otuđivanjem ljudi od same prirode i s njenin nepoštivanjem. Uništavanjem ruralnih područja, deforestizacijom planete, prljanjem mora, rijeka i jezera, uništavanjem kvalitete tla i zraka, umjetnom radijacijom, genetičkim modifikacijama i drugim zlima, čovjek je sve više nešto drugo, a sve manje humano i osjećajno biće.
S toga ne čudi što mnogi ljudi žele pobjeći iz urbanog ludila.
Čudesna Dumbarova brojka
Znanost tek počinje otkrivati tajne koje je naš mozak jako dobro čuvao. Naime, činjenica je kako je ljudsko biće evoluiralo u manjim grupama u prirodi, te je ljudsko biće pratilo prirodne cikluse. Mi smo ovisni o promjenama u prirodi, naš cirkadijski ritam ovisi o razmjenama noći i dana, razmjenama godišnjih doba, plima i oseka, promjenama tlaka, vlažnosti, temperatura i slično. Antropološki, psihološki i biološki gledano ljudska bića su predodređena za život u manjim mjestima, te mogu uspješno komunicirati s otprilike 150 ljudi.
Kako to znamo?
Antropolog Robin Dumbar je otkrio kako ljudi imaju određen kognitivni limit te da taj isti limit određuje najveći broj ljudi s kojim možemo održavati stabilne društvene veze. Taj broj u zavisnosti od centra za dugotrajno pamćenje, karaktera i inteligencije varira između 100 do 250 stabilnih veza, pa ipak čini se kako većina ljudskih bića ugodno može komunicirati s prosjekom od 150 ljudi. Veličina mozga i nabora u moždanoj kori povezana s centrima koji sudjeluju u socijalnim korelacijama je limitirana, ljudsko biće koje komunicira i održava društvene veze s više od 150 ljudi gubi jako puno energije, te mora postavljati rigorozna pravila kako bi iste održavalo. Dunbar objašnjava da to lako možemo provjeriti trebamo samo nabrojati one osobe s kojima bi nam bilo drago popiti piće u kakvom baru i u čijem društvu nam ne bi bilo neugodno, točnije čije društvo nam ne bi izvlačilo energiju i stvaralo stres. Obično je ta brojka puno manja od navedenoga – 150 ljudi označava u mnogočemu naš limit.
Dunbar objašanjava kako broj poznanika može biti mnogo veći no stvar je u mogućnostima ljudi da veze održava stabilnima i homogenima. Socijalni limit ljudskih bića se direktno odražava u funkcijama i relativnoj veličini neokorteksa, ta njegova veličina određuje i s kolikim brojem ljudi možemo ugodno baratati. Kapacitet neokorteksnog procesuiranja određuje i limit interpersonalne komunikacije, a na samoj periferiji neokorteksa je dio koji se bavi vezama s prošlim kolegama, dalekim rođacima, bivšim ljubavima i slično s kojima smo ostali u dobrim odnosima ili s kojima bi se rado sreli.
Znanstvenici koji istražuju primate su ustanovili da isti moraju održavati dobre odnose s drugim članovima grupe kako bi zajednica bila uspješna i stabilna, kod primata se to najbolje vidi u zajedničkom ređenju dlake i maženju, kod ljudi su takvi odnosi puno kompliciraniji i odnose se na verbalnu komunikaciju no i brojne apsktraktne pojmove kao na primjer planiranje budućnosti, zajedničke pothvate koji ovise od drugim faktorima ili pak odnose koji su u biti altruistički te ponekad uključuju komunikaciju i suradnju nekoliko generacija.
Dunbar je zaključio kako je ljudsko biće predodređeno za život u mjestima do 150 stanovnika, ta čarobna brojka je upisana u našem neokorteksu prije nekih 250.000 za vrijeme pleistocena.
Ovaj znanstvenik je također otkrio kako varijacije u toj brojci otkrivaju još jednu interesantnu stvar, naime lovci skupljači su milenijima živjeli u malenim grupama sastavljenih od najbližih rođaka i njihovih izabranika – ta najmanja grupa je bila nukleus ljudskog života. Nakon toga postojala je srednja grupa koja je određivala relativne daljnje srodnike s kojima se osnovna grupa susretala s vremena na vrijeme. I na koncu postojala je velika grupa koja bi se mogla objasniti s osjećajem plemenske pripadnosti i života po zajedničkim standardima i tradicijama. Mala grupa je imala oko 30-50 članova, srednja oko 100-200 članova, a velika od 500 do 2500 članova. Dunbar je istraživanjem današnjih lovaca i skupljača otkrio kako oni djeluju i žive po tim evolucijskim standardima. Neolitska hetitska sela su imala otprilike 150 seljana, profesionalne starorimske jedinice su imale oko 150 vojnika, moderne “čete” od XVI. vijeka imaju do 150 vojnika. Toliki broj ljudi ima velike mogućnosti da se drži zajedno, da uspješno djeluju zajedno te da se zajednički bore s nedaćama. Točnije grupa od 150 ljudi će s velikom efikasnošću komunicirati te će ostati koherentna, a barem 42% grupnog vremena će se potrošiti na “grupno dotjerivanje”, točnije socijalnu komunikaciju koja će uvjetovati daljnje povezivanje grupe i njen opstanak. Dunbar je također zaključio kako su takve grupe psihološki bliske, dok grupe koje prelaze taj limit postaju sve raspršenije i nekoherentnije
Navedeno istraživanje se lako da očitati i u našoj komunikaciji na društvenim mrežama, naime mi na društvenim mrežama možemo imati na tisuće “prijatelja” no blisku komunikaciju ćemo imati s manje od 150 “prijatelja”, slično je i s osobama čije brojeve imamo u našim pametnim telefonima ili pak uspješnim radnim jedinicama i poduzećima itd.
Selo, a ne grad
U Hrvatskoj smo svjedoci uništavanja sela i samostalnih obiteljskih imanja, svjesni smo uništavanja tradicija i vrijednih društvenih vještina, uništavanja starih sorti voća, povrća, žitarica i stoke, raseljavanja mladih koji idu trbuhom za kruhom, umiranja starih koji su znali koliko je priroda važna i koliko je povezanost s prirodom važna.
Milenijalci pokazuju poseban prezir prema svemu što nije iz grada ili u gradu, pa ipak daleko od gradova priroda čini čuda. Naime činjenica je kako naš mozak radi potpuno drugačije u prirodi, sa stresom se najbolje nosimo u prirodi, u prirodi lakše učimo, bolje pamtimo, zdaviji smo i dulje živimo.
Naša dugovječnost ovisi od prirode i života u prirodi. Robert Ulrich je napravio eksperiment za mjerenje aktivnosti mozga u opuštenom okruženju kod zdravih, odraslih osoba. Njegov tim je otkrio da scene prirodnog krajolika povezane s povećanom proizvodnjom serotonina, neurotransmitera zaduženoga za osjećaj dobrostanja i sreće. Farmaceutskoj industriji je, naravno u interesu, da stvori famu da su svi antidepresivni lijekovi napravljeni tako da rade na povećanju dostupnosti serotonina za uporabu u komunikaciji živčanih stanica (što možete provjeriti vrlo lako ako malo prostudirate stranice koje propagiraju antidepresive kao jedan od načina povećanja serotonina). Praćenje Ulrichovih studija je pokazalo da zelene površine djeluju kao svojevrsni ‘valium’: Scene prirode potiču pozitivne misli, i opuštaju nakon stresa zbog ljutnje i agresije.
Mnogi drugi suvremeni znanstvenici su koristili Ulrichovo pionirsko testiranje kao temelj daljnih istraživanja:
U jednoj studiji, starije osobe u stambenoj skrbi centra u Teksasu bavile su se istim mentalnim aktivnostima u dva konteksta – jednom u okruženju vrta i drugo u zatvorenoj učionici. Sudionici su pokazali da proizvode niže razine hormona stresa kortizola dok borave u vrtu.
Prisutnost biljaka u sobi, osobito cvjetnica, može poboljšati oporavak od emocionalnog stresa, brzo vraćaju aktivnosti mozga u normalu, otkrili su istraživači na Kansas State University.
U američkom istraživanju je otkriveno kako mozak rješava puno bolje različite vrste testova nakon samo 20 minuta šetnje, po mogućnosti kroz prirodu. Slika koju vidite pokazuje ogromnu razliku u aktiviranim djelovima mozga kod onih koji su mirno sjedili prije testa i kod onih koji su se šetali.
Istraživanje skupine iz Tajvana izvještava da su prizori seoskog imanja povezana s većom aktivnošću alfa-valova, osobito u desnom dijelu mozga koji je povezan s kreativnošću. Šumske scene i prirodne scene vode potiču aktivnost alfa-valova i smanjuju broj otkucaja srca. Obrnuto, povećanje mišićne napetosti je povezana s gradskim scenama.
Među brojnim razlozima za očuvanje onoga što je ostalo od naših šuma, mentalni aspekti stoje na vrhu ljestvice. Godine 1982., Agencija za šume japanske vlade je stavila u promet svoj „Shinrin-Yoku“ plan. U japanskom, ‘shinrin’ znači šuma, a ‘yoku’ se ovdje odnosi na ‘uživanje’. U širem smislu, to se definira kao “doživljavanje šume sa svim našim osjetilima”. Godine 1990., dr. Yoshifumi Miyazaki s Univerziteta Chiba je proveo malu probnu studiju o ‘Shinrin-Yoku’ u prekrasnom krajoliku Yakushime, dom najviše cijenjene šume u Japanu. Miyazaki je otkrio niže razine stresa hormona kortizola u ispitanika nakon što su šetali šumom, u usporedbi s onima koji su šetali u kontroliranom okruženju laboratorija.
Od tada su sveučilišta i vladini znanstvenici iz Japana surađivali na detaljnim istraživanjima, uključujući projekte za procjenu fizioloških pokazatelja, dok ispitanici provode vrijeme među drvećem. Ove studije su potvrdile da vrijeme potrošeno u okruženju šuma može smanjiti psihološki stres, depresivne simptome i neprijateljstvo, dok u isto vrijeme poboljšava san, i povećava vitalnosti i osjećaj živosti. Te promjene odgovaraju objektivnim rezultatima iskazanim u gotovo desetak studija – da vrijeme provedeno među drvećem i cvijećem snižava krvni tlak, stopu pulsa i razinu kortizola.
Godine 1984., pionir ovakvih studija Roger S. Ulrich objavio je studiju u prestižnom časopisu Science, u kojoj je dao na pregled dokumentaciju o odraslima koji su bili podvrgnuti operaciji žuči u istoj bolnici. Jedina velika razlika između pacijenata je soba u kojoj su boravili kako bi se oporavili. Sobe na jednoj strani u bolnici imale su prozore s pogledom na mini-šume, dok su sobe na drugoj strani ponudile radikalno drugačiji vidik – crvene cigle. Rezultati su bili vrlo dramatični: Oni koji su imali otvoreni pogled na stabla imali su značajno kraći oporavak u bolnici, manje postoperativnih pritužbi, te su bili u mogućnosti upravljati svojim bolom umjesto korištenja narkotika. I druge studije su potvrdile Ulrichove pronalaske. Među njima:
Istraživanje objavljeno 2008. godine u časopisu Journal of the Japanese Society for Horticultural Science je pokazalo da ozeljenjavanje srednjoškolske učionice s lončanicama značajno utječe na smanjene posjete učenika školskoj ambulanti u usporedbi s brojem posjeta učenika koji pohađaju nastavu u prostorijama bez biljaka.
U našem psihopatski uređenom društvu sve je podređeno radu kako bi zaradili novac koji nam služi kako bi preživjeli. Osmosatni radni dan s prepuno drugih obveza oko djece ne dozvoljavaju nam puno praznog prostora za boravak u prirodi. No, imamo za vaš utješnu vijest – čak i slike prirode pomažu svim gore navedenim korisnostima za naše zdravlje.
Kritičari ovih tvrdnji su predložili da ispitanici koji su izvijestili poboljšano raspoloženje dok gledaju prizore prirode samo postavljaju okvire koji ispunjavaju očekivanja. Te su stoga znanstvenici napravili objektivni test koji im je dao mogućnost proučavanja mozga i analiziranja dok je fokusiran na prirodu.
U 1990-im, znanstvenici u Kaliforniji su uspjeli uz pomoć funkcionalne magnetske rezonance (fMRI), i sofisticiranog upravljanja mozgom – tehnikom zamišljanja poboljšali raspoloženje ispitanika. Njihovi rezultati su pokazali da slike prirode bude dio mozga koji je bogat opioidnim receptorima. Ovi receptori se povezuju s moždanim stanicama unutar sustava nagrađivanja dopaminom i nose potencijal izazivanja osjećaja blagostanja, dobrog raspoloženja i doslovno nas tjeraju na pozitivno ponašanje.
To je bio nevjerojatan nalaz koji otkriva da je priroda kao kap morfija za mozak. Iako najpoznatiji po sprečavanju boli, opioidni receptori mogu učiniti mnogo više. Kad se aktiviraju ti receptori, ljudi nemaju potrebu za isticanjem već suosjećanjem, razumijevanjem i tolerancijom te stoga imaju veću vjerojatnost formiranja emocionalnih veza te imaju tendenciju življenja s manje negativnih sjećanja.
Razmislite malo o činjenicama koje smo vam predstavili, ako se znanje aplicira tada predstavlja zaštitu. Osim toga dovoljno je da se zapitamo tko nas želi odvojiti od prirode, tko nas baca u gužve, tko nas tjera na golemu količinu nevažnih podataka i nebrojene prijatelje, poznanike i kolege.
Želja za bijegom u prirodu i za komunikacijom s relativno malim brojem ljudi je zapisana u našim genima, tako je ožičen naš mozak. Mi možemo životariti daleko od sebe i prirode ili možemo promijeniti naša stanovišta, proširiti vidokruge i promijeniti život iz korijena kako bismo u njemu konačno uživali. Možemo pobjeći u prirodu ali ne možemo pobjeći od svijeta u kojem živimo.
Autor: Ljubica Šaran
