Psihologija starenja proučava promjene koje se sa starenjem pojavljuju u kognitivnim i izvršnim funkcijama, emocijama i motivaciji te u socijalnim odnosima.
Što je psihologija starenja?
Psihologija starenja dio je razvojne psihologije ili psihologije cjeloživotnog razvoja, a bavi se proučavanjem psihičkih promjena u odnosu na dob. Desetljećima se smatralo da se promjene povezane s dobi događaju u djetinjstvu i adolescenciji i da, jednom kada je ličnost formirana, odnosno kada “odrastemo”, promjene nisu vjerojatne, osim u slučajevima pojave kroničnih bolesti. Djetinjstvo se smatralo razdobljem naglih promjena, odnosno razvoja, odrasla dob poimala se kao razdoblje stagnacije, a starost se uglavnom povezivala s razdobljem smanjenja i opadanja tjelesnih i psihičkih funkcija.
Dugo se vremena nije posvećivala nikakva pozornost razlikama između promjena u doživljavanju i ponašanju osoba koje se javljaju kao posljedica normalnog starenja i onih koje su posljedica kroničnih bolesti. Iako je nedvojbena važnost ranog djetinjstva u razvoju ličnosti i određivanju kasnijih obrazaca ponašanja, brojna istraživanja jasno pokazuju da se ne smije zanemariti uloga događaja u odrasloj dobi pa i starosti, jer oni mogu bitno utjecati na promjenu ponašanja neke osobe.
Razvoj
Da bismo bolje razumjeli starenje i starost moramo poznavati pojam razvoja. U psihologiji razvoj se definira kao cjeloživotni, višedimenzionalni i višesmjerni fleksibilan proces i pod utjecajem je bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Obilježen je rastom i opadanjem, a djelovanjem novih iskustava može se promijeniti. Osim toga, na razvoj utječu različiti konteksti koji djeluju u interakciji, a povezani su s čimbenicima dobi, povijesnih i životnih događaja koji djeluju na određenu osobu. Važna činjenica, koja je značajno povećala zanimanje za istraživanje promjena koje se zbivaju tijekom starenja, je produžavanje životnog vijeka i sve veći udio starijih ljudi u ukupnom stanovništvu. Prve studije s područja psihologije starenja objavljene su dvadesetih godina 20. Stoljeća, međutim značajan porast istraživanja ovoga područja zabilježen je tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Tako Schaie i Willis (2001.) navode da se broj psiholoških publikacija s područja starenja povećao za 270% u razdoblju od 1968. do 1979. godine.
Gerontologija, psihologija starenja i znanstvene teorije starenja
Gerontologija je interdisciplinarna znanost usmjerena na proučavanje promjena tijekom starenja – od zrelosti do starosti, odnosno proučavanjem starijih osoba kao posebne populacije. Jedna od disciplina koja je sadržana u gerontologiji jest i psihologija starenja koja proučava promjene koje se sa starenjem pojavljuju u kognitivnim i izvršnim funkcijama, emocijama i motivaciji te u socijalnim odnosima. Psihologija starenja nastoji objasniti zakonitosti procesa starenja, razviti primjerene istraživačke metode za proučavanje procesa starenja i starosti te primijeniti znanja o starenju i starosti u sprečavanju i umanjivanju nepovoljnih učinaka starenja, odnosno u poboljšanju kvalitete života u starosti.
Jedinstvene i integrativne psihološke teorije starenja koja bi odgovorila na pitanja o organizaciji i dezorganizaciji ponašanja tijekom ljudskog života nema što je i razumljivo s obzirom da starenje predstavlja izrazito složen fenomen. Tridesetih godina prošlog stoljeća počele su se javljati prve znanstveno utemeljene psihološke teorije starenja. Tako Charlotte Bühler u svojoj teoriji tijeka ljudskog života uspoređuje psihički razvoj s biološkim tijekom života, koji podrazumijeva općenito opadanje u starosti, što danas nije prihvaćeno. Sa starenjem se mogu zbivati promjene koje predstavljaju dobitak a ne gubitak – ovu tvrdnju naglašavao je već Carl Gustav Jung koji je razdoblje nakon 40. godine smatrao periodom života u kojem se osoba počinje okretati sama sebi, postaje svjesnija sebe i traži cilj, smisao i cjelovitost vlastitog života. Robert Havighurst pedesetih godina 20. stoljeća u modelu razvojnih zadatka opisuje razvojne zadatke starosti kao prihvaćanje gubitaka te uspostavljanje zadovoljavajućih uvjeta života u tim okolnostima. U dobi od 60 i više godina povećava se važnost prilagodbe na smanjenu tjelesnu snagu, prilagodbe na umirovljenje i smanjene prihode, prilagodbe na smrt supružnika, uspostavljanje jasne pripadnosti vlastitoj dobnoj skupini, ispunjavanje socijalnih i građanskih obveza te uspostavljanje zadovoljavajućih uvjeta života.
Erik Erikson koji je ponudio teoriju cjeloživotnog razvoja, ljudski razvoj vidi kroz osam stadija od kojih je svaki obilježen izazovom ili krizom. Razrješenje krize iz ranijih stadija utječe na to kako će se osoba nositi sa svakom sljedećom fazom, a ako se kriza iz prethodnog stadija ne razriješi na odgovarajući način, otežano je rješavanje kriza u idućim stadijima. Prema Eriksonu, optimalan razvoj u starosti podrazumijeva prihvaćanje starenja i moguće smrti te osjećaj zadovoljstva ispunjenim životom. Ti elementi sačinjavaju osnovu mudrosti i pomažu im u povećanju kvalitete života.
