Ovaj post je malo poduži, jer neke se stvari ne umiju reći u par rečenica. Radi se o mom ličnom iskustvu koje želim podijeliti s vama, zato što poznajem način kako se ovdje na Balkanu jede, i kako se od pamtivijeka jelo. Ustvari, ovdje se čak i ne radi toliko o hrani, koliko o našem mozgu(umu). Priča kreće negdje prije 5-6 godine kada mi je otac, u neobaveznom razgovoru, ispričao priču koja mi je promijenila život. Bilo je ljeto. Dok smo čekali da se razgore drva za planirani roštilj, uz pivu mi je počeo pričati o nekom čovjeku, koji je za svoje godine izgledao fit, a bio je stariji 20ak godina od mog oca.
I gledam u čudu, ne vjerujem kako se čovjek kreće, nema stomaka, smije se, ugodan, raspoložen. Pitam ja njega u čemu je fora, u čemu je tajna, šta to on radi pa je takav, pa poželiš biti u njegovo koži. Veli ti on meni “kad je najslađe, moraš stati jesti”. - ispriča mi otac.
Prođoše godine od te priče, i neku noć mi to naumpade i reko, aj da probam i to čudo. Žena nam pristavila ručak, kao po običaju obilan, znajući da se za ručak tanjir ne ostavlja prazan. Međutim, ovaj put sam odlučio eksperimentirati, imati lično iskustvo, baš da vidim je l' moguće stati onda kada je najslađe. Jedem, svjestan sam svakog zalogaja i čekam taj najslađi trenutak. Tanjir je na pola prazan i osjećam da sam došao do momenta kada je najslađe. Odustajem, ali um me nagovara da nastavljam dalje jesti, makar još par zalogaja, osjećam neviđenu želju da pojedem sve što je u tanjiru. Ali, svjesni dio mene, želi se igrati, želi pokušati nešto novo, ne želi biti slab. I gle čuda, samo dvije minute su bile potrebne da osjetim potpunu sitost. Gledam i ne vjerujem, jer bih inače pojeo, ne samo svoje, nego i dio ženine hrane koja po običaju ostane iza nje. Sljedeće što znam je da sam sit, i da ne gledam prvo mjesto na koje bi pao i pružio se, kao da je neko u mene ispalio rafal metaka. Odlučio sam nastaviti s eksperimentom naredna 3 dana, a jedan od najbitniji benefita koje sam doživio je savršena probava, zbog koje osjećam neopisivu lakoću u stomaku(kao u djetinjstvu). A ustvari šta se tu dešava? Proučavajući sebe u odnosu s hranom, vidio sam da imam mentalni problem, kao i 95% ljudi koje poznajem. Taj momenat kada je “najslađe” je zapravo znak želudca da je pun, i da mu više ne treba hrane, međutim, u tom momentu kreće da jede mentalni dio, koji ne razumije da u želudac više ne može stati i tu kreče kaos. Ako je vjerovati nauci, u prilog ove priče ide informacija, da je receptorima na jeziku potrebno 10ak minuta da mozgu pošalju znak da smo siti, a svi znamo da je u 10 minuta moguće pojesti 5 tanjira graha i jedan mali kruh. Kao što rekoh u početku, ovdje se nikako ne radi o hrani, nego o našem proždrljivom umu, jer um nema nikakav osjećaj za naš stomak, koji očito šalje razumljive poruke onda “kada je najslađe”. Pitam se ko tu koga jede, jer je jedan experiment pokazao, da ljudi koji su jeli zatvorenih očiju, pojeli su pola od one količine koju su pojeli otvorenih očiju. Znam da je najveća bitka stati onda “kada je najslađe”, ali jesmo li svjesni da smo robovi uma, robovi perverzije koju smo razvili prema hrani? Ako se ko usudi eksperimentirati, volio bih da čujem vaša iskustva, jer vrlo moguće da ne znamo jesti.
Ja vas pozivam na "challenge"!
(priča sa Facebooka)
