Koliko smo puta otvorili vrata hladnjaka ili ormarića s hranom u kuhinji tražeći nešto za jelo, iako zapravo uopće nismo bili gladni? Koliko često jedemo zbog gladi, a koliko često zbog žudnje za jelom? Veliki je broj ljudi koji su gotovo zaboravili kako izgleda (tj. kako se osjeća) pravi osjećaj gladi, i koji najčešće jedu zato što osjećaju pretjeranu potrebu ili žudnju za jelom. Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti sve dok ne osjete mučninu. K tome još i vjeruju da se radi o lošem karakteru ili proždrljivosti. No, ustvari se radi o osjetljivoj kemiji mozga. Ovaj problem, tj. poremećaj, izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu.
Prva takva namirnica je šećer. On izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebice za još slatkog. Jednim dijelom zbog naglog podizanja i pada šećera u krvi što izaziva brzu glad i želju za još, ali i zbog utjecaja na osjetljive supstance u mozgu koje su sastavni dio našeg vlastitog sistema nagrađivanja, čime dolazi do stvaranja ovisnosti. Slatki okus sam po sebi, čak i ako ne potječe od šećera nego, recimo, od umjetnih sladila, dovodi do opijatskih aktivnosti u mozgu i stvara potrebu za još slatkog okusa.
Gluten (protein iz žitarica) i kazein (mliječni protein) dovode do stvaranja gluteomorfina i kaseomorfina – supstanci sličnih morfinima koje potiču aktivnost u mozgu na sličan način kao droge i izazivaju ovisnost. Zato se neki ljudi i djeca ”zakače” na kruh, tjesteninu i pekarske proizvode, jer ova hrana, kao i šećer, izaziva prekomjernu potrebu za jelom. Proizvodi od bijelog brašna (gluteomorfini) i mliječni proizvodi (kaseomorfin) zajedno – najgora su kombinacija dvaju opijata. Primjer je pizza – omiljena brza hrana svih generacija, na svim kontinentima.
Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Kao što im i ime kaže, glutaminati pojačavaju okuse pa je mnogim ljudima hrana s glutaminatima ukusnija, što dovodi do prejedanja. Osim što su vrlo štetni, što izazivaju pojačano izlučivanje inzulina i brzu ponovnu glad, glutaminati također djeluju na osjetljivu kemiju ljudskog mozga.
Ljudsko tijelo je opremljeno prirodnom regulacijom apetita, kao i regulacijom potrošnje energije. No, proizvođači hrane našli su načina kako da prevare ove prirodne mehanizme, kreirajući kombinacije u procesiranoj hrani, koje nas tjeraju da jedemo puno više nego što nam je potrebno. Procesirana hrana, što nije ništa drugo nego fini naziv za junk food (hrana smeće), sadrži kombinacije slatkog, masnog i slanog, velike količine škroba, pšeničnog brašna i glutena, šećera, glukozno-fruktoznog sirupa (HFCS), te umjetne masti kao što su margarin i trans masti. Prženi krumpirići su tipična hrana koja izaziva ovisnost, zbog kombinacije šećera (škrob iz krumpira), soli i loših masti (ulja za prženje).
Svima nam je poznato da svako prekomjerno uživanje u hrani neminovno dovodi i do debljanja. Ali zašto je tako teško slijediti savjete stručnjaka kad nam kažu ”budite umjereni”? Zato što se ovdje ne radi o snazi volje ili karakteru, nego o nečem jačem od nas. Znanstvenici smatraju da debljina i ovisnost imaju zajedničku neurobiološku pozadinu, odnosno da je debljina povezana s djelovanjem hrane na sustav nagrađivanja (food reward hypothesis of obesity). Kako je već rečeno, šećer, pšenično brašno i procesirana hrana, izazivaju u kemiji mozga sličnu aktivnost kao i droge. U centru za nagrađivanje u našem mozgu ova hrana ima djelovanje kao opijati, pa kad jedemo takvu hranu osjećamo sve jaču žudnju za još, čime upadamo u začarani krug kojeg nazivamo ovisnost.
Osim velike količine šećera, glukozno-fruktoznog sirupa, pšeničnog brašna, glutena i hidrogeniziranih masti, procesirana hrana nakrcana je kemijskim aditivima od kojih su mnogi vrlo štetni. To su različiti konzervansi, umjetne boje, umjetne arome, sredstva protiv zgrušavanja, emulgatori, stabilizatori, antioksidansi, regulatori kiselosti, umjetni zaslađivači, pojačivači okusa i sl. Proizvođači tvrde da su kemijski aditivi sigurni za konzumaciju, ali to nije istina i istraživanja pokazuju drugačije. Zapravo je za mnoge dozvoljene kemijske aditive dokazano da su kancerogeni, da izazivaju alergije, probleme s probavom, hiperaktivnost kod djece i mnoge druge poremećaje.
Osim što je nakrcana sastojcima štetnim za zdravlje, procesirana hrana je nutritivno siromašna. Procesom prerade mijenjaju se ili potpuno nestaju važne komponente iz hrane, gube se vitamini, minerali, vlakna i voda, a masnoće oksidiraju, tako da je ono što ostaje u gotovom proizvodu ravno nuli, što se tiče nutritivnog sadržaja. Ne dajte se zavarati popisom vitamina i minerala na pakovanjima proizvoda. To su sintetički dodaci i nemaju isto djelovanje kao vitamini i minerali iz prave hrane, koji u hrani dolaze u prirodnom obliku i pravilnom omjeru jedni s drugima, što je važno jer djeluju sinergijski. Osim toga, prava hrana prepuna je fitonutrijenata i elemenata u tragovima koji svi igraju važne uloge za pravilno funkcioniranje organizma i dobro zdravlje.
Ako je neka hrana nutritivno siromašna, a puna štetnih sastojaka, zašto bismo uopće jeli tu hranu?Procesirana hrana nije prava hrana, pod kojim god imenom dolazila. Sve je to isto: tjestenina, kruh i svi ostali komercijalni pekarski proizvodi i peciva, pizza, keksi, kolači, pahuljice i žitarice za doručak, čokolino, medolino, müsli, grickalice, slatkiši, bomboni, sladoled, krafne, kroasani, krekeri, grisini, voćni sokovi, voćni jogurti, gazirana pića, deserti, pudinzi, sladoledi, umaci, dresinzi, kečap, majoneza, biljna ulja, margarin, hrenovke, salame, kobasice, pašteta, sirevi iz supermarketa u obliku velikih pravokutnih blokova, sirni namazi, čokoladni namazi, marmelade, mješavine začina, kocke za juhu, juhe iz vrećica, hrana iz konzervi, mlijeko s rokom trajanja nekoliko mjeseci, smrznuta gotova hrana, riblji štapići, pileći medaljoni, sojini hamburgeri, komercijalni ”bezglutenski” proizvodi, energetske pločice i mnogi, mnogi drugi.
Hrana je riječ koja je odavno izgubila svoje pravo značenje. Hrana bi trebala biti nešto što hrani tijelo, a ne bilo što što možemo staviti u usta. Nažalost, danas se hranom nazivaju i stvari koje ne samo da ne hrane, nego i ubijaju. Trebali bismo bojkotirati najgore procesirane proizvode, kupovati prave čiste namirnice i sami pripremati svoju hranu. Također se trebamo angažirati i poduprijeti lokalnu proizvodnju na malo, organski i biodinamički uzgoj, koji ne samo da pogoduje čovjeku nego i čuva okoliš, ravnotežu u prirodi i biološku raznolikost na zemlji.
Ako ste ovisni o junk hrani, šećeru i skloni prejedanju, za vas je Zelena kura.
Izvor: Istine i laži o hrani
