sirovo mlijeko (svježe, nepasterizirano, od pašnih životinja) i proizvodi od sirovog mlijeka, kao vrhnje i maslac;
fermentirane namirnice od sirovog mlijeka kao što su domaći kefir, domaći jogurt, kiselo vrhnje;
sirova jaja, naročito žumanjci;
sirova ulja kao hladno prešano maslinovo i kokosovo ulje;
fermentirano povrće kao domaći kiseli kupus;
fermentirano ulje jetre bakalara;
sirovi med;
riba i plodovi mora kao škampi, kozice ili jela poput carpaccia;
sirovo meso, npr. tartar biftek;
sušeno - fermentirano meso kao pršut;
domaće fermentirane kobasice;
usoljena – fermentirana srdela;
usoljeni - fermentirani losos;
orašasti plodovi i sjemenke;
sirovo povrće i voće.
Čovjek nije biljojed. Čovjek je mesojed i svejed, što znači da može i treba kombinirati životinjsku i biljnu hranu, ali može zadržati izvrsno zdravlje samo na hrani životinjskog porijekla, dok neminovno narušava zdravlje samo na hrani biljnog porijekla. Previše je toga što nedostaje.
Ljudsko tijelo (bez vode) uglavnom se sastoji od proteina i masti, oni su građevinski blokovi od kojih su izgrađene naše kosti, mišići, srce, pluća, jetra i svi ostali organi, pa je jasno da te građevinske blokove moramo dobiti iz hrane. No nisu svi proteini i masnoće istog sastava i kvalitete. Punovrijedni proteini i masnoće dolaze iz životinjske hrane jer sadrže sve esencijalne (životno važne) tvari koje ljudsko tijelo ne može stvoriti samo, a bez kojih ne može pravilno funkcionirati. Profil aminokiselina iz biljne hrane nepotpun je i neprikladan za ljudsku fiziologiju, jer u biljnim proteinima nedostaju mnoge esencijalne aminokiseline. Tako je i sa masnoćama: biljna ulja nemaju pravilan sastav masnih kiselina potrebnih ljudskom tijelu. Primjer su esencijalne masne kiseline EPA (eikozapentaenska kiselina) i DHA (dokozaheksaenska kiselina) iz obitelji omega-3. U biljnoj hrani postoji njihov predstadij ALA (alfa linolenska kiselina) iz kojeg je teoretski moguće dobiti EPA i DHA, ali u praksi je ta pretvorba vrlo ograničena. Međutim, iz životinjske hrane (ribe, pašnih životinja i jaja) dobivamo ove masnoće upravo u obliku u kojem ih trebamo.
Hrana životinjskog porijekla sadrži i vitamine topive u mastima kojih nema u biljnoj hrani. To su vitamini A, D i K2, a trebamo ih za asimilaciju proteina, vitamina i minerala. Pretvorba A vitamina iz biljnog predstadija – beta karotena vrlo je ograničena, tako da se zavaravamo kad mislimo da možemo dobiti vitamin A iz mrkve. Biljna hrana ne sadrži niti vitamin B12 čiji nedostatak dovodi do mnogih ozbiljnih bolesti. Problem su i važni minerali kao željezo i cink, koji se teoretski nalaze i u biljnoj hrani, ali ih ljudsko tijelo ne može dobro apsorbirati iz biljnih izvora.
Da bi biljojedi mogli probavljati biljke i iskorištavati hranjive tvari iz njih, priroda ih je opremila vrlo specifičnim probavnim sistemom koji se zove burag ili digastrički želudac i koji se sastoji od nekoliko želudaca, ili želučanih komora, koje sadrže bakterije sposobne za razgradnju biljne hrane. Zapravo možemo reći da čak nije ni krava niti bilo koja druga životinja biljojed ta koja razgrađuje i probavlja travu, nego su to mikroorganizmi u njihovom buragu. Međutim, ljudski probavni sistem je sličan onome kod životinja mesojeda: relativno kratko crijevo sa samo jednim želucem gotovo bez bakterija u njemu, nije građen za iskorištavanje nutrijenata iz biljne hrane. Zapravo, priroda je stvorila prehrambeni lanac tako da životinje biljojedi pretvaraju različite nutrijente iz biljaka u takve oblike iz kojih ih mi onda možemo iskoristiti jedući meso tih životinja.
Razlike između probavnog sustava čovjeka i životinja mesojeda s jedne strane, te životinja biljojeda s druge strane su mnoge. Čovjek ima relativno kratko crijevo, 5 puta dulje od dužine tijela, slično kao kod životinja mesojeda, dok recimo ovca (biljojed) ima crijevo 27 puta dulje od dužine svog tijela. Ovakvo dugo crijevo potrebno je da bi se probavila celuloza iz biljne hrane. Biljojedi preživaju hranu, što čovjek ne radi. Biljojedi imaju želudac puno veće zapremine nego kod čovjeka, kod ovce je zapremina želuca 32 litre, a kod čovjeka i psa 2 litre. U želucu krave, ovce i drugih biljojeda nalaze se bakterije i protozoe koje fermentacijom razgrađuju biljna vlakna, dok želudac čovjeka, kao ni psa, nemaju tu funkciju. Čovjek i drugi mesojedi imaju u želucu jaku želučanu kiselinu kojom se razgrađuju životinjski proteini, dok je kod biljojeda želučana kiselina vrlo slaba. Čovjek, kao i pas, ima žučnu vrećicu koju ovca nema, jer žuč i žučna vrećica služe za razgradnju masnoće iz hrane i nisu potrebne za probavu ugljikohidrata iz biljne hrane.
Želudac male zapremine znači da smo prilagođeni jesti koncentriranu hranu u malim količinama, a želučana kiselina i žučna vrećica pokazuju da smo prilagođeni jesti proteine i masnoće. Upravo namirnice životinjskog porijekla bogate su masnoćom i proteinima te koncentrirane i drugim hranjivim tvarima, što osigurava građevinski materijal za ljudsko tijelo. Naravno, i biljna hrana je korisna i potrebna, jer je bogata vlaknima, antioksidantima i fitokemikalijama, koji služe kao čistači tijela. To su snažne detoksifikacijske tvari koje mogu ukloniti razne kemikalije, onečišćenja i druge toksine nakupljene u našem tijelu. Biljne namirnice su naročito efikasne kao čistači kad se jedu sirove. No pri tome pod biljnim namirnicama ne mislim na jednogodišnje hibridizirane trave – žitarice, već na izvorne plodove prirode: povrće, voće, jestivo korijenje, bilje i orašaste plodove. Dakle, ljudska su bića svejedi, evoluirali jedući hranu koju smo mogli naći u svom okruženju, kako onu iz životinjskog tako i iz biljnog svijeta. Životinjska hrana uglavnom hrani i izgrađuje, dok biljna hrana uglavnom čisti i detoksificira. Prehrana samo voćem i povrćem može se povremeno provoditi kao učinkovita kura za detoksifikaciju tijela. Mnogi će reći "super se osjećam samo na voću i povrću" nakon nekoliko tjedana ili mjeseci što je sigurno istina nakon temeljitog čišćenja tijela. Ali na dulje staze neće ići, nedostaje previše važnih hranjivih elemenata. Nakon čišćenja, tijelo treba nahraniti. Treba misliti na svoje zdravlje i za 10, 20, 30 i više godina.
Pobornici sirovojelstva tumače kako je kuhana hrana – ”mrtva hrana”. To je sasvim pogrešno. Koliko god da je važno uključiti u prehranu mnoštvo sirovih namirnica, mora se povesti računa da određeni nutrijenti postaju dostupni za apsorpciju tek kuhanjem, a kuhanje također neutralizira i mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. Termička obrada hrane se tradicionalno koristila u svim poznatim ljudskim kulturama. Načelno, žitarice, mahunarke i određene vrste povrća treba kuhati. Namirnice životinjskog porijekla trebalo bi konzumirati i sirove i kuhane.
Mrtva hrana je zapravo – industrijska procesirana hrana, koja je toliko nutritivno osiromašena i natrpana štetnim sastojcima i kemijskim aditivima, da se ne bi ni trebala nazivati hranom. Umjesto da kritiziramo jedni druge i dokazujemo tko je u pravu a tko u krivu, trebali bi smo se svi (vegetarijanci, vegani, sirovojelci, Paleo i LCHF sljedbenici, te svi drugi koji vode računa o tome što stavljaju u usta) fokusirati na važnije stvari, a to je da zahtijevamo da nam se vrati naše osnovno ljudsko pravo na prirodnu, nezagađenu i zdravu hranu. Trebali bismo bojkotirati najgore procesirane proizvode te se angažirati i poduprijeti lokalnu proizvodnju na malo, organski i biodinamički uzgoj koji ne samo da pogoduje čovjeku nego i čuva okoliš, ravnotežu u prirodi i biološku raznolikost na zemlji.
