Postoje li uopće kriteriji prema kojima se možemo snaći u toj džungli informacija o prehrani i zdravlju i kako možemo znati kome vjerovati? Prvi korak bi mogao biti da uzmemo svoje tijelo kao polazište i upitamo se: za koju nas je to vrstu hrane predodredila priroda, čiji smo sastavni dio i mi sami? Ljudsko je tijelo rezultat preko dva milijuna godina evolucijskog razvoja i svaka stanica našeg tijela sadrži gene koji su se prenosili iz generacije u generaciju – gene koji su čovjeku omogućili potrebnu snagu, izdržljivost, otpornost i opstanak u surovim uvjetima prošlosti. Ovi su geni prilagođeni upravo za onu vrstu hrane koja nam je i omogućila opstanak – za hranu koju je stvorila priroda. Danas imamo dobra saznanja o tome što su jeli naši preci iz davnih vremena, ali još bolje znamo koju hranu nikad u ljudskoj povijesti nisu jeli. Također s velikom vjerojatnošću možemo zaključiti da su, za razliku od modernog čovjeka, uvijek znali što jedu jer su svoja znanja i spoznaje stjecali iskustveno, a ne savjetima stručnjaka.
Mi se danas ponašamo kao da vjerujemo da sadržaj hrane koju jedemo nema učinka na naše tijelo i naše zdravlje. Vjerujemo da nije važan način na koji je hrana proizvedena i zapravo nikad nismo tako malo znali o namirnicama kojima punimo košare u supermarketima, a kasnije ih unosimo u svoje tijelo. Čini nam se da možemo jesti bilo što i ostati zdravi, a kad se na koncu ipak razbolimo od tipičnih “civilizacijskih” bolesti, onda rado okrivljavamo nešto drugo – sudbinu, genetiku ili Božju volju, a ne pomišljamo na jednostavnu činjenicu da naše tijelo ne podnosi tu brutalno manipuliranu modernu hranu.
Čovjek je stotinama tisuća godina bio lovac i sakupljač tj. živio je samo od hrane koju je ulovio i sakupio u prirodi. To je bila nutritivno bogata hrana za koju danas znamo da sadrži sav potreban građevinski materijal za naše tijelo. Mnogi antropolozi smatraju da je ljudska vrsta dosegla vrhunac tjelesnog razvoja (muskulatura, čvrstoća kostiju, veličina mozga) prije 10 000 godina, dakle upravo prije razvoja poljoprivrede kad su ljudi za prehranu počeli uzgajati žitarice – jednogodišnje trave. 10 000 godina možda zvuči jako puno, ali u odnosu na cjelokupnu povijest ljudske vrste na zemlji, ovo je zapravo samo njezin mali djelić. Iako je poljoprivrednom revolucijom stanovništvo na zemlji ekspandiralo jer su ljudi dobili stalan izvor kalorija, dogodilo se i nešto drugo. Ti rani farmeri bili su rastom niži, živjeli su kraće i češće su obolijevali nego njihovi preci lovci/sakupljači. Moderna istraživanja ukazuju na mnoge činjenice koje nam govore da se čovjek fiziološki nikad nije prilagodio jedenju žitarica, jer one sadrže neprirodno veliku količini škroba koju naše tijelo ne može metabolizirati bez posljedica, kao i neprobavljive proteine (gluten i druge proteine slične glutenu) koje naše tijelo ne prepoznaje kao hranu.
No još se veća promjena dogodila gotovo nedavno, razvojem prehrambene industrije, kada smo počeli u velikoj mjeri koristiti procesiranu hranu, šećer, rafinirane ugljikohidrate, proizvode od pšeničnog brašna, rafinirana i hidrogenizirana biljna ulja, te razne kemijske aditive u prerađevinama. Tada je ljudsko zdravlje počelo ozbiljno propadati, usprkos napretku medicine i farmacije. Čovjek je ipak biološko biće, genetski uvjetovano i evolucijom prilagođeno određenoj vrsti hrane, koja se stotinama tisuća godina uvijek nalazila spremna u prirodi u svom cjelovitom obliku. Naša još uvijek “paleolitska” tijela ne prepoznaju procesiranu hranu kao pravu hranu i tome ne mogu pomoći ni svi lijekovi ovoga svijeta. Ovo nije nagađanje niti ”teorija”. Suvremena istraživanja pokazuju čvrstu povezanost između nove industrijski rafinirane hrane i novih civilizacijskih bolesti. Stoga, povratak izvornoj hrani na koju smo genetski prilagođeni, te izbjegavanje industrijskih prerađevina i otrovnih kemikalija, izgleda neminovno za svakoga tko želi sačuvati dobro zdravlje. Kome onda vjerovati? Mislim da možemo vjerovati evoluciji, zdravom razumu i modernoj znanosti.
