Bijeli čovjek je zbunjen. Jedina iznimka u carstvu prirode koja nije sigurna koja joj je ispravna kategorija hrane za nju, začudo je najinteligentnije biće od svih, Bijela rasa. Nijedno biće, čak ni najprimitivniji divljaci, se ne hrane toliko neprimjereno kao Bijela rasa. Što su više civilizirani i što je veći izbor, prehrana je gora i za posljedicu pogoršano im je zdravstveno stanje. Nitko ne zloupotrebljava svoj probavni sustav više nego civilizirani čovjek.
Mesojedi protiv biljojeda. Već godinama se vodi žestoka rasprava: je li čovjek mesojed poput lavova ili biljojed poput krava? Pisci sa područja medicine nas cijelo vrijeme krivo dijele na samo dvije kategorije. Zagovornici mesojeda ističu da nismo biljojedi poput krava, ovaca itd. Nemamo četiri želuca kako bi preživali hranu i brojne druge razlike. Zagovornici biljojeda ističu da je probavni sustav lava ili psa proporcionalno mnogo kraći, te da njihovi želuci proizvode do devet puta više želučane kiseline kako bi brže probavljali meso i izbacili ga.
Oba argumenta su ispravna i logična. Ljuski probavni sustav nije poput probavnog sustava krave koja probavlja travu, a ni poput probavnog sustava lava koji probavlja meso. Mi nismo ni mesojedi niti biljojedi. Mi pripadamo drugoj kategoriji.
Postoji zapravo pet kategorija. Postoji otprilike pet dobro definiranih kategorija među životinjama: osim mesojeda i biljojeda, postoje i travojedi (graminivora), svejedi (omnivora) i voćojedi (frugivora). Već znamo što jedu mesožderi i biljojedi. Travojedi su životinje koje većinom jedu trave, žitarice i sjeme trava. To su većinom neke vrste ptica, iako neke od njih jedu i insekte. Svejedi su životinje koje imaju miješanu prehranu, jedu i meso i mnogo vrsta bilja. Na primjer – medvjedi. Voćojedi su životinje koje jedu voće, orašaste plodove, klice i lišće. Glavna prehrana im je voćna, i slično tome.
Čovjek je voćojed. Sad smo došli do ključnog pitanja. Koja je naša prirodna kategorija? Na prvi pogled nam se može činiti da pripadamo svejedima, da je prirodno da jedemo sve. Ali malo bolja znanstvena analiza našeg probavnog sustava to pobija. Naš probavni sustav nije kao onaj kod mesoždera, biljojeda, travojeda ili svejeda. Naš probavni sustav je najsličniji probavnom sustavu viših majmuna, u voćnoj ili frugivora grupi. Idemo to istražiti.
Meso je štetno. Bez ulaženja u sitne detalje možemo vidjeti da nemamo probavni sustav sa četiri želuca kao što to imaju biljojedi. Mnogi ljudi tvrde da smo mesojedi, bar djelomično, i da pripadamo u tu kategoriju. Ja tvrdim da mi nismo predodređeni da budemo mesojedi i da je meso štetno za nas (iako samo nebo zna koliko sam mesa pojeo u životu).
Mesojedi dizajnirani drukčije. Ako proučimo probavni sustav mesoždera kao npr. pasa, vukova, tigrova itd., saznat ćemo da je njihov probavni trakt tri ili četiri puta duži od njihova tijela, dok je kod čovjeka dvanaest puta duži od ljudskog tijela. To je tako iz određenih razloga. Što je trakt kraći, to se brže hrana probavi i izbaci. Što je trakt duži, duže hrana ostaje u tijelu i onda počinje proces truljenja i stvaranja toksina koje prelaze u krvotok što može izazvati trovanje. To se događa kada čovjek jede meso. Jedan od pokazatelja tog procesa truljenja je odvratan smrad izmeta onih koji jedu meso.
Devet puta više kiseline. Još je nekoliko glavnih razlika između probavnog sustava životinja koje jedu meso i ljudi, iako u to ne želimo preduboko ulaziti. Ali jedna od glavnih razlika je što želudac mesojeda proizvodi devet puta više hidroklorne kiseline nego čovjek, što mesojedima omogućava da brže i bolje probave hranu i izbace ju iz tijela. Zato oni ne prolaze kroz proces truljenja hrane u organizmu, kao što prolazi čovjek zbog dužeg i sporijeg probavnog sustava.
Truljenje i otrovi. Jedna od karakteristika mesa je da sadrži otrove. Nakon što se životinja zakolje (kao na primjer govedo), ulazi u fazu mrtvačke ukočenosti u kojoj je ubrzana proizvodnja otrova zbog truljenja i raspadanja. Tako da kad čovjek jede meso, on u organizam unosi gotove otrove (poput mokraćne kiseline) a spori proces truljenja u čovjekovu organizmu dodatno povećava količinu otrova. A ovdje imamo još jednu veliku razliku između čovjeka i mesojeda. Jetra mesojeda može uništiti deset puta više ovih otrova nego ljudska jetra. Prema tome mesojed je zbog kraćeg i bržeg probavnog sustava, manje izložen otrovima iz mesa, a kao drugo može ih se 10 puta brže riješiti nego čovjek. Sve navedeno upućuje na to da meso nije prikladna hrana za čovjeka.
Zubi upućuju na kategoriju. Još je nekoliko pokazatelja koji nas upućuju da ljudi nisu mesojedi. Jedan od glavnih pokazatelja su zubi pasa, vukova, itd., koji imaju izbočenje očnjake kako bi mogli kidati meso. Zubi čovjeka su sličniji zubima viših primata poput babuna, gorila, čimpanza, orangutana koji imaju 32 zuba, od koji su 12 kutnjaka, 8 prednjih kutnjaka, 8 inciziva i 4 prednja zuba, isto posloženi kao kod čovjeka. Svi ti primati jedu voće, povrće, orašaste plodove i žitarice kako im je Priroda i odredila.
Kuhana hrana je štetna. Jednu važnu stvar želim ovdje napomenuti, primati u prirodnom stanju imaju dugi životni vijek, te nemaju problema sa bilo kakvih degenerativnim bolestima koje pogađaju civilizirane ljude. Kada su u zatočeništvu, ako te iste primate hrane kuhanom hranom, dobivaju rak, čireve, zatvor i pate od istih patoloških bolesti od kojih pati i civilizirani čovjek.
Ni svejedi ni travojedi. Da sada prođemo i kroz druge dvije kategorije, svejede i travojede. Travojedi većinom jedu trave, žitarice i sjemenke i to su većinom ptice sa čijim probavnim sustavom imamo jako malo sličnosti. Životinje svejedi imaju miješanu prehranu tako da jedu i životinjsko meso i neke vrste biljaka. Primjer su svinje i medvjedi čiji se zubi i probavni sustav jako razlikuje od ljudskog. Već smo spomenuli kakvo štetno djelovanje ima konzumacija mesa za čovjeka kojim si truje organizam. To je većinom zbog čovjekove nemogućnosti da ga pošteno probavi, te zato što se ne može riješiti toksina.
Potrebe za proteinima su precijenjene. Želio bih prokomentirati još jedan argument koji koriste oni koji jedu meso. “Treba jesti meso zbog potrebe za proteinima!”, oni glasno protestiraju. To jednostavno nije istina. Iz nekog razloga “zdravstvena” industrija u nekoliko zadnjih desetljeća snažno promiče potrebu organizma za proteinima. Kao prvo, organizam treba samo 20 do 30 grama proteina na dan, ne 50 ili 100 grama. Kao drugo, previše proteina i neprobavljeni proteini uvelike pridonose trovanju organizma. Treće, proteini i iz mesa nose u sebi određene toksine koji su štetni za tijelo. Četvrto, kroz voćnu prehranu čovjek može dobiti svu količinu proteina koja mu je potrebna.
Tijelo može konvertirati. Postoji još jedan argument kojeg ističu oni koji jedu meso a to je da jedino konzumirajući meso, jaja, itd, možete dobiti “sve” proteine, a vegetarijanskom prehranom samo određene “esencijalne” proteine. To je također neosnovano. Kao prvo, mi ne promičemo vegetarijansku nego voćnu prehranu koja uz voće i povrće uključuje i orašaste plodove i klice koji imaju dostatnu količinu proteina. Nadalje, tijelo samo može proizvesti proteine a da to nije kroz prehranu. Primjer tog procesa je krava, koja ne jede ništa osim trave a proizvodi stotine grama proteina. Dok ljudsko tijelo nije toliko učinkovito u pretvaranju tvari iz povrća u proteine kao govedo, ali ima tu mogućnost i proces je isti.
Visokoproteinske prehrane su opasne. Visokoproteinska tekuća prehrana (i ostale) koja je bile popularna 70-tih i 80-ih u svrhu mršavljenja, ne samo da je štetna nego i opasna. Ona je uzrok brojnih smrti. Strogo joj se protivim. Umjesto toga, post je mnogo sigurniji, bolji i dugoročniji način mršavljenja uz prednosti obnavljanja zdravlja.
Prehrana primitivnih divljaka. Još je jedno područje kojeg moramo proanalizirati pri određivanju naše ispravne prehrambene kategorije. To su prehrambene navike naših primitivnih rođaka koji se nalaze između Bijele rase i viših primata. Prehrambene navike primitivnog čovjeka, koji manje ili više, još uvijek živi u skladu sa prirodom. On, poput babuna i gorila, ne zna za rak, srčane bolesti, dijabetes, čireve i ostale degenerativne bolesti koje su kuga civiliziranog čovjeka.
Primitivna prehrana je superiorna. Da kažem na samom početku da je moje mišljenje da primitivni crnci koji žive u džunglama Afrike i Nove Gvineje i Polinezije, koji jedu svoju primitivnu hranu, imaju nutricionističku i mnogo manje štetnu prehranu nego civilizirani čovjek Bijele rase. Na ljestvici od 1 do 10, njihovu prehranu bih ocijenio sa 5 ili 6 (ovisno o kojim divljacima se radi) a prehranu Bijele rase sa sramotnih 2.
Ozbiljna osuda. Ovo je ozbiljna osuda prehrambenih navika visoko civilizirane Bijele rase i nalazimo se u uznemirujućoj situaciji. Krivci su civilizacija i pogrešne informacije.
Civilizirana prehrana je najgora. Zanimljivo je da su znanstvenici koji su proučavali prehranu primitivnih rasa, koje ne znaju za civilizaciju, otkrili da je njihova prehrana superiorna našoj. Otkrili su da prehrana primitivnih sadrži 4 puta minimalnu količinu većine vitamina, minerala i enzima, dok naša kuhana i obrađena hrana ne zadovoljava ni minimalnu potrebu . Dodajmo k tome i sve otrovne aditive i kemikalije (kava, alkohol, konzervansi, aditivi, itd.) koje civilizirani čovjek uzima kroz obrađenu hranu i tada možda možemo shvatiti zašto sam naše prehrambene navike ocijenio sa slabom dvojkom.
Naš cilj: desetka. Ako mi, Bijela rasa, koristimo svoj mozak, naše tehnološko znanje i ogromne resurse koji su nam na raspolaganju, tada sigurno možemo postići puno više nego primitivni divljaci. Kako je zdravlje i vitalnost Bijele rase jako važno ciljevima KREATIVISTIČKOG POKRETA, mi želimo iskoristiti svu inteligenciju i tehnologiju koja nam je na raspolaganju kako bi naše prehrambene navike podigli od slabe dvojke do ultimativne desetke. To bi bio velika blagodat za zdravlje i sreću Bijele rase.
Imamo sredstva i inteligenciju da to učinimo. To je zapravo ono o čemu se radi u slijedećem poglavlju.
http://creativitymovement.net/creator_library/croatian/wmb.html
