Osobe koje su razvile suosjećanje prema sebi, imaju više razumijevanja prema drugima, što ih čini omiljenijima u društvu. Ta jednostavna formula sreće rezultat je opsežnog istraživanja naroda s jakim osjećajem zajedništva, poput Meksikanaca i Nigerijaca. Znate li zašto su oni na samom vrhu ljestvice najoptimističnijih i najzadovoljnijih naroda? Nisu skloni osamljivanju!
Oponašajte njihove navike, češće organizirajte zabave i fešte, makar to bile neambiciozne večere za nekolicinu dragih ljudi. Pritom servirajte obroke od peradi, riba, banana i mlijeka. Te su namirnice bogate tirozirnom, aminokiselinom koja sudjeluje u sintetiziranju dopamina, neutrotransmitera koji u mozgu regulira centre za nagrađivanje i zadovoljstvo.
5 puteva do zadovoljstva
Niska očekivanja
Uzmemo li u obzir svoja iskustva, kao i iskustva naših najbližih, znamo da u životu imamo više izgleda za neuspjeh nego za uspjeh. Zbog toga, smatra američki psiholog Martin Seligman, autor knjige ‘Authentic Happiness’ (Autentična sreća), ne trebamo očajavati. Naprotiv, neuspjeh nas čini čovjekom i uči nas poniznosti. ‘Neuspjeh nam je potreban. Trebamo se osjećati tužnima, tjeskobnima i bolnima. Ako stalno potiskujemo loše osjećaje, teže ćemo se osjećati dobro.’
Kako živimo u nasrtljivoj kulturi trenutačnog zadovoljenja, smatramo da bismo trebali stalno biti sretni i svaki put se razočaramo što nam to ne uspijeva. ‘Tajna sreće su niska očekivanja’, kaže Seligmanov kolega Barry Schwartz, autor knjige ‘The Paradox of Choice’ (Paradoks izbora).
Zamke slobode izbora
Schwartz smatra da je porast emocionalnih poremećaja nastao zbog prevelike mogućnost izbora, koja za sobom povlači dvije negativne posljedice. Osim što nas takve situacije dovode do paralize i kronične neodlučnosti, kad se napokon odlučimo za jednu opciju, manje smo zadovoljni. Izabravši jednu stvar, mislimo da smo tko zna što propustili zanemarivši ostale izbore. Na emocionalnom planu ti se odabiri uvijek doimaju nevjerojatno hitnima. ‘Je li to pravi čovjek?’ pitamo se. ‘Čini li me zaista sretnom ili bi bilo bolje da čekam bolju priliku?’
Negativan mentalitet i ovisnosti
Naš strah od nelagode i katastrofična predviđanja vode nas ovisnostima. Ne prežderavamo se čokoladom niti pijemo zato što u tome uživamo, nego zato što na silu i po svaku cijenu želimo promijeniti to kako se osjećamo. Jednostavno nam ne pada nam na pamet da bismo sreću, baš kao i mnogo trajniji i prihvatljiviji osjećaj zadovoljstva, mogli lakše ostvariti kad bismo promijenili svoje stavove i očekivanja.
Kao primjer, dovoljno je navesti iskustvo prvog sastanka uživo nakon dopisivanja putem online dejtinga. Tijekom prijepiske izgradimo niz romantičnih ideala koji se s praskom raspadnu u sudaru sa stvarnosti. Razočaranje koje osjetimo nakon sastanka nema toliko veze s tom osobom koliko s našom nemogućnosti da ostvarimo ideale o kojima smo maštali. ‘Kad bi on/ona bio barem malo više duhovitiji, ambiciozniji…’ Nažalost, drugi su vrlo rijetko onakvi kakvima bismo željeli da budu.
Dvije poželjne opcije
Prema profesoru Seligmanu, da bismo skrenuli na put sreće, trebamo razviti svoju sposobnost zahvalnosti. Umjesto da zdvajamo nad svime za što smatramo da nam nedostaje, za promjenu bismo mogli početi osvještavati sve ono dobro što imamo, od lijepog dana do činjenice da (još uvijek) imamo krov nad glavom i ljude kojima je do nas stalo, a koje uzimamo zdravo za gotovo.
Kad smo kod drugih, sugerira profesor Seligman, počnite im pomagati. ‘Tek kad se povežemo s drugima postaje nam istinski ugodno i s nama samima.’ U to se uvijek uvjerimo u trenucima razornih elementarnih nepogoda i sličnih katastrofa, ali taj nesebični duh zajedništva i pomaganja neobično brzo zapustimo u ‘mirnodopskim’ uvjetima.
Prilagodljivost ljudske prirode
Toliko smo ogrezli u mit o sreći da nas i sama naznaka nelagode tjera u katastrofično razmišljanje i uvjerenje ‘da to ne možemo podnijeti’. Naravno da možemo, kao što smo podnijeli i mnogo toga prije.
Harvardski psiholog Daniel (Dan) Gilbert, autor bestselera ‘Stumbling on Happiness’ (Naletjeti na sreću), smatra da često precjenjujemo utjecaj kako dobrih, tako i loših stvari koje bi nam se mogle dogoditi. Pritom zaboravljamo na nevjerojatnu prilagodljivost ljudske prirode.
Recimo, vjerujemo da će nas gubitak posla potpuno i zauvijek uništiti, iako se na radnome mjestu osjećamo kao robovi. Kad ostanemo bez posla, ubrzo otkrijemo da nije kraj svijeta. Isto otkriće začudi i dobitnike na lutriji. Isprva su ekstatični, a zatim se prilagode novoj normalnosti i otkriju da su više-manje ista osoba. Kad riješe financijske probleme, zaključe da im sad nedostaje ljubavi, seksa, katkad i više novca.
Jedini način na koji ćemo prevladati precjenjivanje ili podcjenjivanje utjecaja dobrih i loših stvari koje bi nam se mogle dogoditi, zaključuje Gilber, počiva na racionalnom rezoniranju. Čak i kad ne dobijemo ono što želimo, naš ‘psihološki imunološki sustav’ omogućuje nam da budemo istinski sretni.
